Novosti BiH

'KAJE LI SE ITKO?!'

Reporteri 'Slobodne' s 'one strane Neretve' nakon izricanja presude Hrvatima za zločine u BiH: 'Malo su dobili, šta su nam radili... Nije bilo dana da nisam očekivao smrt, navečer nisam znao hoću li se ujutro probudit'

'KAJE LI SE ITKO?!'

'Nestale su ustaše ko Herceg-Bosna'
Po nekim izlozima i zidovima vidimo male plakate s fotografijama mostarskog stadiona, Starog mosta, osuđene šestorke i partizana, te tekstom "Ima Veleža, ima Starog mosta, nestale su ustaše k'o i Herceg-Bosna".

Monotoni prevoditeljski glas iz velikog televizora u mostarskom Udruženju logoraša govori o progonima, deportacijama, granatiranjima, udruženom zločinačkom pothvatu...

Riječi nestaju iznad sijedih glava tridesetak muškaraca, bivših zatvorenika u logorima Hrvatskoga vijeća obrane. Još je barem toliko novinara, fotoreportera, desetak kamera u sobi od dvadesetak kvadrata. Pratimo presudu "hrvatskoj šestorci" u društvu njihovih žrtava.

Tijesno je, toplo i uglavnom tiho. Samo se u času kad prevoditeljica prepričava dio žalbe Slobodana Praljka u kojem tvrdi da su Bošnjaci zatvarani zbog svoje sigurnosti, nakratko začuje žamor. I vide podsmijesi. Dok sud potvrđuje kazne Jadranku Prliću, Brunu Stojiću i Slobodanu Praljku, nema trijumfalizma, ni komentara. A kada Praljak ispijanjem otrova prekine izricanje presude, krećemo u lov na izjave.

'Velež' i 'Partizansko'

Najtraženiji je Edin Batlak, prvi čovjek Udruženja. Smiren, u odijelu, uporno ponavlja televizijskim ekipama da presuda u Haagu nije i ne smije biti presuda svim Hrvatima. Potom odvaja nekoliko minuta za nas. U HVO-ovu logoru Heliodrom bio je, precizno će, 253 dana, od 10. srpnja 1993. do 19. ožujka 1994. godine. Uhapšen je s 36 godina. Aktualne mostarske muke lako bi riješio:

- Da Dragan Čović jedne večeri na televiziji kaže da moraju prestati napadi na ljude na Partizanskom groblju i da Velež mora igrati pod Bijelim brijegom, već sutra bi sve bilo drugačije - uvjeren je.

Presudu, naravno, pozdravlja, priželjkuje iskreniju hrvatsku politiku prema Bosni i Hercegovini, politiku koja će "uvažavati teritorijalni integritet ove zemlje".

U Udruženju je i Emir Balić. Tko ga ne zna, nema pojma o Mostaru. Slavnom skakaču sa Staroga mosta 83 su godine. U svom Mostaru bio je logoraš. HVO ovdje nije respektirao gradske legende ako su imale nehrvatska imena.

- Ja u logoru nisam bio dugo. Nekih mjesec dana 1993., ali svaki dan su me vodili na prvu crtu, htjeli su da me ubije Armija BiH - siguran je Balić.

Haag je potvrdio i njegova očekivanja. Sada želi ljepši život u Mostaru, bolju perspektivu za mlade. I obavezno moramo napisati, u ratu su poginula 23 skakača sa Starog mosta. Svih nacionalnosti.

Zaim Tatar imao je do rata šefovski posao u Pamučnoj industriji "Đuro Salaj" i fin život. Danas iza sebe ima 80 godina i šestomjesečni logoraški status. Prvoga dana lipnja 1993. godine HVO ga je odveo u Heliodrom gdje je ostao do 20. prosinca 1993. godine.

Sve se raselilo

- Šest mjeseci svaki dan sam išao na prisilni rad, a nikome nizašto nisam bio kriv. Nije bilo dana da nisam očekivao smrt, navečer nisam znao hoću li se ujutro probudit. I ovo šta su dobili malo je za ono što su radili - komentira presudu.
Kako je u Mostaru sada?

- Živim na onoj strani i svakog dana pješačim ovamo. Ne znam kad sam sreo dvoje Mostaraca putem. Sve se raselilo, otišlo po svijetu.

Alija Humo, sekretar je Udruženja. Evo zašto je zatvoren u Heliodromu:

- Samo zato što sam musliman i što se zovem Alija. U logor su me odveli 30. 6. 1993. Imao sam 76 kilograma. Pustili me 19. 11. iste godine s 58 kilograma.

Sedamdeset tri su mu godine, nekad je bio "mašinski tehničar" u tvornici "Soko". U ratu mu je devastiran stan, ukraden golf. Među Hrvatima ima prijatelja, mnogi su mu pomagali dok je bio zatvoren, ali ne može se pomiriti da je na nekadašnjem Veležovu stadionu sada domaćin Zrinjski.

Kemal Balavac nije bio u Heliodromu, nego u Gabeli i Ljubuškom. Sve skupa jedanaest i pol mjeseci. Iz Stoca je, živi u Mostaru. "Tamo mi je sve zapaljeno".

- Mi koji smo bili logoraši, ovo doživljavamo kao pravdu - kratko će, pa nas pita kako može do "Slobodne" iz kolovoza 1993. godine u kojoj mu je objavljena fotografija. Potražit ćemo...

'Sve je to sr...'

Izvan Udruženja malo svijeta. Kod Mosta, prodavačica suvenira objašnjava da je jučer bila gužva. Nije pustoš neobična, jedanaesti je mjesec. Mimoilazimo se s manjom grupom turista, pa s dvije curice, nisu starije od osam godina. Pružaju ruke prema nama, kažu "pliiiz".

Malo kasnije, molimo dvojicu od četrdesetak godina za izjavu. Ne žele, nemaju što reći. Dobro, ali danas je bila presuda, uporni smo. Ma sve to je sranje, oni su još uporniji.

Haag je stavio točku. I dok samozvani stručnjaci i stručnjakinje po hrvatskim televizijama budu branili neobranjivo i tumačili neobjašnjivo, a smrt osuđenog za teške zločine bude imala prednost pred stradanjima brojnih anonimnih žrtava, na odlasku iz Mostara čini nam se bitnim podsjetiti da je dio ovoga grada HVO držao pod opsadom i zasipao granatama od proljeća 1993. do proljeća 1994. godine. U blagoslov službene hrvatske politike.

Kaje li se itko zbog toga?

 

Naslovnica BiH