Novosti BiH

reportaža s vodenih vila

Obišli smo tri hercegovačke oaze: 'male Plitvice' apsolutni su hit ljeta, a priču o Koćuši najbolje bi bilo premučati

reportaža s vodenih vila

Momčine su to, odmah se vidi. Da su iza njih druge kulise, rekao bi svatko: Evo ih na Bačama, bacili Splićani na picigin. Igra je ista, i pravila, plićak, ludi skokovi, čak je i balun pravi, oguljena teniska loptica, crni se baš kao nikab Arapkinje koja ih gleda i snima mobitelom iz debele hladovine.

Širi pogled pokazuje visoki polukružni sedreni slap širok 120 metara niz koji se Trebižat obrušava 30 metara u kružni bazen s našim igračima i milijun drugih kupača.

Kravica je teški hercegovački hit zadnjih godina, jedna od triju oaza u kamenu u blizini Ljubuškog, sat i pol od Splita, kroz koje ćemo vas provesti. Narežite hladnu dinju i neka mislima bude prostrano.

- Trenirate li to za Svjetsko prvenstvo u piciginu?

- Kako nismo, ne igra se vako na Bačvican, odgovaraju na provokaciju Mario Vukšić, Ikan Pavlović, Mate Kraljević i Branimir Topalović.

- Aaaaa, niste vi vidili Karana i ekipu, drugu bi pismu pivali, pa mi smo picigin izmislili...

- Karan bi se ovde udavija, ubilo bi ga na "Di su pare", ha-ha-ha...

- A kako bi van se zvala ekipa...?

- Pali buk! Vidiš da na Kravici padaju ove sedrene barijere...



- Nešto vas je malo...

- Jbg, jedni rade, drugi ošli u Njemačku za poslon, ostali mi za sime...

- A je l' van draži bikini ili burkini, da niko ne zamiri?

- Aj pogodi, ha-ha-ha-ha...

Čudo je Kravica, ko male Plitvice, vidi se slap i s autoceste koja od naše južne granice, između Vrgorca i Metkovića, vodi prema Međugorju i vozit će uzbrdo u Mostar, Sarajevo, Posavinu, kroz Slavoniju i Osijek do Budimpešte. Čuveni europski koridor Vc, samo ne zna kad će. Ali, iz Splita je zgodnije s Dalmatine izaći u Vrgorcu pa preko granice skokom u Ljubuški, i Kravica je nadohvat ruke.

Upravljanje tim kraškim čudom prirode preuzelo je ljubuško komunalno poduzeće "Parkovi". Pokušavaju uvesti reda, da tako jaka turistička destinacija ne ode kvragu. A o kakvom rastu se radi najbolje govori metoda "očinjeg mi vida" – svake godine nikne po jedan novi veliki parking gore na ulazu.

- Malo ste se razbacali, eno po Hrvatskoj reklama na svakom koraku, govorimo Nikici Vučiću iz "Parkova".

- Jesmo malo, sto tisuća maraka je išlo u reklamu: aerodromi u Splitu, Zadru, Dubrovniku, Mostaru, Sarajevu. Onda po cijeloj Dalmaciji uz cestu, dobacili smo se i do HRT-a. Nema ništa bez marketinga. Lani je bilo 160.000 gostiju, ove godine će bit priko 200 tisuća - kaže Vučić.

Snimali su na Kravici dvaput Kusturica i Monica Bellucci. Najviše je domaćih, i gostiju iz Hrvatske, iz Europe su Talijani i Poljaci, u Međugorju uzavru, ovdje se hlade, a dosta je i turista iz arapskih zemalja, oni stižu preko Sarajeva u Mostar, pa produže na Kravicu.

- Super je, al vruće, kaže nam Maryam Oj.



Sa suprugom Huseinom i sinom Saifom došla je iz Saudijske Arabije na desetak dana.

- Vruće?! Pa kod kuće vam je i gore!

- Ha-ha-haaa... Istina, ali smo mislili nešto hladnije, najbolji bi bio snijeg, samo što zimi ne možemo dobiti odmor. Bili smo i u Zagrebu, Sarajevu, Bihaću, Mostaru...

- Jeste li išli na Stari most?

- Da išli, ja bih s njega najradije skočila, kao oni momci...

- A šta kaže Husein, samo očima koluta?

- Na pamet mi ne pada skakati - odgovara suprug.

On je računovođa, a Maryam studira 'event mamgement'. Mladi, smišni svit, Husein ispisan tetovažama.

Mravinjak je već do čepa, vozikaju se kanui, plovi mali električni dvotrupac, penju se turisti po sedri i udaraju selfije, iako ih ploče upozoravaju da se može odvaliti. Lani je pao komad kao oveći kamion. Džaba, osvajaju gosti vrhove i dalje, samo što cepine i gojzerice ne nose.

I plamenac se dobacio do Kravice, pružio onu vratinu i glavu propeo, bože-mi-prosti, ko onaj Nessie u škotskim jezerima, pa sve gleda okolo koju će mačkicu prvu ščepat. Taman za maskotu "Ružičaste ukrudbe".

Onda je naišla vojska Talijana, puna ih je Kravica za tren oka: viču, skaču, rafale ispaljuju, rečenice im ko redenici u Borisa Dvornika na Neretvi, kad je bitka bila. Italija do Tokija! Usred toga šušura, u sjeni sjedi poljska časna u svom svijetu. Čita Bibliju i s Bogom divani. S leđa ista ona u nikab umotana, bez ikakve primisli. Jedino što je ova u plavom.



- Mi jutros pošli iz Posušja, da ćemo u Makarsku na more, al gužva na granici, da Bog sačuva. Nikad dočekat! Šta ćeš, vrati se i na Kravicu. Bili smo već par puta, fino je, samo treba još malo ovih staza i da se pripazi malo na red, šteta bi bilo ovako lijepu prirodu nagrdit. Nego, ne znamo može li se ikako gore, iznad slapa, pričaju nam Antonela, Sandra i Jerko Begić.

- Tek smo se mi raskrmeljali, ima tu još dosta posla i prostora za razvoj ponude cijele destinacije. Evo, i ja tu radim u lokalu do prvi devetoga, kad se diže ovaj most i ne može se više na ovu stranu, zimi ovo sve pliva u vodi. Ja sam baš o Kravici imo diplomski na Turizmu u Mostaru, mogu vam poslat mailom, možda pomogne i vama i meni, nikad se ne zna ko sve čita novine - govori nam sezonac Ante Ilić.

Eto, poslodavci i javni radnici, imate stručan i mlad kadar, samo dajte priliku...

Čeveljuša se savila pod Ljubuškim, drevnim gradom hercega Stjepana Kosače, po kojemu Hercegovina nosi ime: Čeveljuša, sva u zelenom, malo s neruke, među vrbama i topolama, šipcima sladunima, tu smokva ocrtava Mediteran, lubenice rastu za divove, a krastavac i papriku ubereš usput...

- Ovo ti je Mandića jaz u selu Hardomilje, a ja san Luka Mandić. Znači, svoj na svojoj didovini. Sad moremo dalje... Cilo naše pleme Mandića se sprema dogodine u Ginisovu knjigu rekorda. Zalićemo se niz uvu stazu što vidiš i pravac na glavu u Trebižat. Sve jedan za drugin. Ove godine, a to ti bude prve subote u osmome misecu, skakalo je nas 60, najstarijemu je bilo 77, najmlađemu četri godine. Svi se rasporede po starosti - govori nam Lujo.

Uglavnom, Mandići moraju skupiti 20.000 maraka (80 tisuća kuna) za Guinnessovu komisiju i sabrati sto skakača. Padne li rekord, nagrada je sto iljada maraka!

- Sigurno ćemo skupit pleme, a ima nas svukud po svitu. Bit ćete pozvani. Antasov ćaća to organizira - govori Lujo.

Da ga vidite, pravi riječni galeb: duga kosa, prošarana od života, fizički još spreman, oko vrata sindžir srebrni i drveni križ franjevački, onaj na slovo T.

A Antas je lola u usponu. Školarac, rođen u Zagrebu, ali hajdučija ljuta, HŽV 1950!

- Pa kako priživiš s boysima u Zagrebu?

- Hm, pravo je pitanje kako oni mene prežive!



- Kako ti je u plemenu?

- Bolje nego u Zagrebu! Ima svega, samo jedne stvari nema...

- A koje to, majke ti?

- Nema samo problema...

Kakakv muzuvir! Može uncut Antas iz Ercegovine, al' neće ona iz njega. Korak dalje, preko Trebižata se pruža viseći most. Tuda i trijezan teško 'vozi', ali ništa to ne smeta domaćoj mlađariji: Marko Čuvalo, Elmedin Guić, Borna Herceg, Danijel Šiljeg, Amar Mujezinović i Domagoj Dedić lete s njega prsimice ko da ih dolje čekaju vodene vile na tulumu.

E, lako je bilo dosad, gusle i diple same su svirale, ali dalje su teške muke. Najdraže bi nam bilo mirovati, sve četiri u zrak, sunce tone u zapad, svjetlo ne može biti mekše, dok se naša rijeka – koju u tom dijelu toka zovu Mlade - baca niz vodopad Koćušu.

Kad bi tražili kruha svrh pogače, valjalo bi tek koraknuti do obližnje mlinice i namirisati se kukuruzova, šeničenoga ili raženoga brašna. Trebalo bi iz udobnog šezlonga naručiti kakva momčića da prevrne tu i tamo koji kamen pod slapom, nek malo drugačije šumi, što bi rekao Ivo Andrić. I drugo ništa da ne dira.



Hoćemo reći, najbolje bi bilo sve premučati i priču o Koćuši ne širiti, jer svjetina kad čuje pa navali, cirkus će isti čas nastati i zbogom miru među kavodama. Mi bi u Dalmaciji rekli, među pomama. A sve je u smilju, u duhanu, vrisku, lozi i maslini...

- Ovo je ipak malo intimnija lokacija, a nazad nekoliko godina sve je bilo u šumu zaraslo. Kad je u Ljubuškome 45 stupnjeva i oči iskaču, kod nas je 15 stupnjeva ugodnije, dođe čovik dobro sebi... Tu je sad prirodni vodeni park i mi ga, zajedno s Općinom, želimo sačuvat, da se ne uništi. Ima u pećinama pod slapom pastrva od kila, bi li virovali, ali sve pod zaštitom. Od lani su tu, konoba gleda u slap i radi cijelu godinu, a ovo drugo na otvorenom samo u sezoni. Zimi se voda digne pa ni plaže nema, ali doranimo mi to s prolića. Fina jedna priča, ekstra, kaže nam Stanko Tomić i nabraja sva imena koja tajnovita rijeka ponornica mijenja na putu od posuškog kraja, preko imotskog i drinovačkog, gdje se ponovno rađa u Peć Mlinima, do ljubuškog i ušća u Neretvu kod Čapljine: Culuša - Ričina - Brina – Suvaja – Vrljika – Matica – Tihaljina – Mlade – Trebižat.

A bisernu Koćušu nađite sami...

Bolje sutra

Nikica Vučić, šef Kravice, referira da su lani nabavili i turistički vlakić za prijevoz gostiju, vožnja je dvije marke. I štedi kante znoja kad se vraćate uzbrdo na ulaz. Vodopad je osvijetljen ove godine, tu su i spasioci, zaštitari. Uređuju se nove staze, šetnica uz rijeku, gradi se novi objekt na ulazu, s novim sanitarnim čvorovima, uredima, recepcijom... Ulaznica je šest maraka (24 kune).

Vjerski obredi

Na Kravici nije dopušteno obavljati vjerske obrede, o čemu govore postavljene ploče na četiri jezika. Znalo se događati da muslimani klanjaju u vrijeme molitve, a i kršćani su htjeli održavati mise, osobito Talijani. Prošlih godina bi znalo biti i trzavica, ali su shvatili gosti da to baš i nije primjereno pa se pridržavaju uputa.

 

Naslovnica BiH