Novosti BiH

6500 nišana i samo jedan križ

'Moga Rudija su strijeljali i ostavili u dolini smrti, a tek nakon 15 godina su mu pronašli kosti': ovo je priča o jedinom Hrvatu pokopanom na srebreničkom groblju

6500 nišana i samo jedan križ

Zazvoni mi mobitel. Dođite danas da identifikujete muža. Ko da me na kafu zovu, a meni se noge posjekle. Nazvala sam kćerku. Dijana, sine, tatu ti našli... Da odeš vidjeti? Nije mogla. Šta ću, odem sama - prisjeća se Hatidža

Ima tomu ravno 22 godine, baš u dan, da je gospođa Barbara dala kutiju keksa sinu Rudiju, nek mu se nađe na zlu putu.
Daleko je Tuzla i danas, valjalo bi čovjeku triput noćit da je se dokopa pješice, a kamoli tada, kad nisi znao treba li se više plašit insana il' u gori hajvana.

Đeneral Mladić u to je vrijeme već bio podigao hajku, dok je Ljubiša Beara oštrio ražanj i pripremio svu logistiku, nek su tisuće Rudija, ili Alija, svejedno, još lutali šumama Udriča i drugih planina između Srebrenice i slobode. Istih stotinjak kilometara, po šumama i gorama, samo u suprotnom smjeru, svake godine iz pijeteta prelaze puste tisuće ljudi na poznatom Maršu mira.

Mladića eno i dandanas u haaškoj čekaonici i sve je nešto kao ljut. Bearu su bili poslali na kratku doživotnu: umro je u zatvoru u Berlinu ove godine u veljači. Splićani kažu da im je Ljubiša na Blatinama pred rat bio tihi susjed. Pravo ga je razbudio tek kasniji bosanski ratni džehenem.
 

Živ je, čekajte ga...


– Rudija sam zadnji put vidjela 11. jula 95. u 13 sati: ja u Potočare, on u šumu. Ćerki nam Dijani 10 godina. Sve je bilo na brzinu, četnici već pjevaju. Al' što su vazda pjani bili, ne znam...?! Pozdravili se mi, kao, vidimo se u Tuzli. Neće para, da mu ne treba, samo malo soli i šećera. Majka mu je gurnula kutiju keksa.

Tako su se rastali supruga Hatidža, majka Barbara i kći Dijana s Rudolfom Hrenom. Zadnji ga je u planini vidio mesar Mensur. Kaže, živ je, čekajte ga...

– Čekale smo i čekale 15 godina, sve jednu po jednu – kazuju nam Rudijeva majka i udovica.

Eno ih i sad u Tuzli, gdje smo bez glasa slušali kako je usud prosijavao živote članova obitelji Hren. Njihov Rudi jedna je od 8372 žrtve genocida iz srpnja 1995. godine, dok su oko njih zorile slasne crvene maline, voće iz porodice ruža.
Majka Barbara s veseljem nam pokazuje rascvjetali ružin grm pred tuzlanskim domom za starije, u kojemu danas živi. Snaha Hatidža u školi radi, profesorica je likovnog i bosanskog, a Baru posjećuje kad god može. Dijana ima posao u Sarajevu.

– Sve mi je u Srebrenici propalo. Luda kuća je to bila, pa tko bi normalan tako ratovao?! Mi nismo vjerovali da je to moguće. Sjećam se, bila je velika Titova slika u gradu, četnici je gađali iz čega su god imali, a ja kažem, sad će sa slike prijeć na ljude. Tako će i bit – govori nam Barbara.

Hatidža je ponijela par fotografija. Iz obiteljskog albuma, da ih vidimo iz sretnijih dana. Tako Sila dadne, život na kadar il dva spadne.

– Sve što ja imam je tih nekoliko slika. Dvije Rudijeve. Drugo je ostalo u Srebrenici – kaže Hrenova supruga.

Barbara gura stare fotografije od sebe, lakše je majci da ne gleda. Nije ni Hatidži lako. Stoput je ponovila čekajući: "Samo da mi kosti donesu, po njima bi ga prepoznala."

– Uglavnom, jednog dana ja na nastavi s djecom, zvoni mi mobitel. ICMP je. Dođite danas da identifikujete muža... Ko da me na kafu zovu, a meni se noge posjekle... Šta ću, odem sama: pokazuju mi majicu, kosti su tu, osim jedne noge, ima i glava. Donijeli mi vilicu sa zubima, odmah sam znala čija je, al' je nisam smjela ni taknut. Nisu dali, da ne bi kakva zaraza. Tu je i ključ, lančić i crna majica. Moj Rudi – kaže udovica Hatidža.
 

Dolina smrti


Bilo je to 2010. Rudolf Hren je uhvaćen u selu Kamenici, strijeljan u Kozluku pa vraćen u Kamenicu, gdje je bila sekundarna grobnica: ubiju te, zakopaju, onda iskopaju i ponovno zatrpaju na drugom mjestu. Na tisuće... Osam tisuća. Cijeli jedan potez u tom kraju Bosne Srebrene zovu dolinom smrti. Masovnih grobnica gotovo stotinu su posijali.

– Nazvala sam kćerku. Dijana, sine, tatu ti našli... Hoćemo li zvati, da odeš vidjeti? Nije mogla – prisjeća se Hatidža.

Kad s visa pogledate mezarje u Potočarima, sve je nišan do nišana, 6500 bijelih kamenih tulipana i među njima jedan jedini križ u sjeni mlade lipe: pod njim leži Rudolf Hren, jedini Hrvat pokopan na memorijalnom groblju žrtava srebreničkoga genocida.
Barbari je pozlilo na pogrebu. Tog dana prije sedam godina pokopani su ostaci 775 žrtava hrabre vojske bosanskih Srba. Rudi je ispraćen po katoličkom obredu. I danas će u zemljani kabur još 70 ostataka. Počesto rodbina godinama odgađa sahranu, nadajuć se da će do idućeg jula i kolektivne dženaze pronaći još koju kost. "Đe ću sutra s rukom ili glavom ako mi je donesu", govorio nam je preklani jedan od Srebreničana koji brata još nije bio pokopao jer ga, kaže, pola nema.

– Rudi je sa svima njima živio i poginuo, naravno da smo ga s prijateljima i saborcima sahranili – kaže Rudijeva majka.
Kad su Barbaru pregledali poslije sprovoda, pokazala se najteža bolest. I najteži stupanj. Na želucu i okolo... Nikakve šanse joj nisu davali. Operirali su je ipak, zbog situacije, šest sati su se kirurzi mučili.

– Svaka im čast, pet godina je prošlo, a ja ni danas ne mogu da zamislim kafu bez cigare. A šta bi u životu bez kafe – govori Barbara.

Nije ni to sve, pa kad je itko ikada u Bosni vidio nevolju da sama šeta od kuće do kuće?! Uvijek društvo voda uza se. Ko u onoj reklami, kad je Požar rekao čovjeku na pragu: Ja malo naletio pa palim dalje. A za njim pozvonila i Poplava...

Imao je Rudi mlađeg brata, Ivana, 72. godište. Zatekao ga rat u JNA, u Pančevu je služio. Jednom ih pokupiše u kamione i pravac – Hrvatska. Baš kao što će đeneral Mladić onog kobnog dana u srpnju 95. u kamere reći: Pravac – Potočari.
– Ivan je iskočio iz kamiona, kasnije preplivao Drinu i došo kući, onako u uniformi – prisjeća se Hatidža.
 

Sve pomrlo...


– Ivo mi je odmah poginuo, 92. Pušku uzeo u ruke i odmah poginuo. Iste mi je godine Rudi ranjen, na minu nagazio. Poslije su on i Hatidža radili u Crvenom križu. Ivana je hodža pokopao s 20 drugova na Starom gradu. Nije bilo katoličkog svećenika. Eno mu križ pored turbeta – dodaje Barbara.

Hatidža kaže da su Rudi i Ivan bili veseljaci. Kad joj njih dvojica dođu u pamet, vrati joj se i dobro raspoloženje. Nek ne zamjere.

– Bio je jedan Ivanov prijatelj, Srbin iz Srebrenice. Policajac. Volio je moju Dijanu jako. Nazvao me poslije godinu-dvije. Kaže, svaki put kad bi onu granatu baco na Srebrenicu, mislio sam da će Dijanu pogoditi – govori nam Hatidža.

Sjedimo tako pred tuzlanskim staračkim domom, kišica sipi, žene razgovaraju. Barbara se bila vratila u Srebrenicu poslije rata. Sama. Onda više nije bilo smisla: godine, bolest, terapije... Ni život, ni smrt.

– Šestero braće i sestara sam imala, svi su pomrli. Šta mogu, od danas do sutra živim, šta mi Bog da. U Srebrenici su mi uspomene i tri groba, nema više mojih života – govori Barbara.

– Ni ja nigdje ne pripadam, ja u Tuzli nijednu ulicu ne znam kako se zove, a tu živim i radim. Ostale smo tu Bara i ja, jedna drugoj da se nađemo – kaže Hatidža, koja je u Srebrenici brata izgubila.

Onda pita svekrvu, pomalo u šali, al' pomalo i zaista:

– A gdje ćemo, Baro, nas dvije leći kad dođe vakat?!

Obje šute.


Brat nije mio koje vjere bio

Kad su ono Bošnjaci i Hrvati žestoko zapucali jedni na druge po srednjoj Bosni i širom Hercegovine, žalosne 1993. godine, nije ni Rudiju u dalekoj Srebrenici bilo svejedno. Posebno zato što u Podrinju baš i nema njegovih sunarodnjaka, a brutalni rat već je bio pokazao da brat i nije mio koje vjere bio...
– Bilo ga je pomalo strah, da ne bi bilo problema, znate već kako to ide. Onda je smislio, ako dođu po nas, da bi on – ko biva – mogao bit Hajrudin, umjesto Rudi, a Barbara bi mogla reći da je Bahra. Ma, nitko nas od komšija krivo pogledao nije – kaže Hatidža.


Svi moji pokopi

Hrenovi su u Srebrenicu stigli 1960. godine iz vojvođanskog Beočina, gdje je Barbara radila u cementari, kao kemijska laborantica. Poveo je Aleksandar Hren obitelj za poslom.
– Zbog posla i stana smo došli, rudnik se otvarao i trebalo je ljudi. Rudi je imao tri mjeseca kad smo došli – prisjeća se majka Barbara.
Aleksandar je umro mlad, tamo 1976. godine, a pokopao ga je pravoslavni svećenik. Katoličkog nije bilo. Mnogo kasnije, pokazat će sudbina svu gorčinu ironije oko smrti, ukopa i ispraćaja pokojnika u obitelji Hren. Dotle, Barbara je ostala sama, podižući u Srebrenici dva sina – Rudija i Ivana.


Rudi i ne zna da je djed

Rudolf i Hatidža rodili su Dijanu 1985. godine. Kći im danas živi u Sarajevu. Završila je pravni fakultet i pripravnički staž odradila u rodnoj Srebrenici. I njoj je pozlilo kad je oca pokapala...

– Dijana ima Anju (4) i Noru (1,5) i Rudi je već odavno djed – govori nam Hatidža.


Domovnica

Na Rudijevu pogrebu bili su i visoki hrvatski diplomatski predstavnici. Jedan od njih pitao je obitelj može li išta učiniti za njih, ali bolje da vam to ispriča Hatidža.

– Rekli smo da nama ne treba baš ništa, al' za Dijanu smo mislili ako može dobit i hrvatsko državljanstvo, pa nek ima oba, nikad ne znate što život nosi. Rekli su da nema problema i da odemo u Osijek, u neku kancelariju, da se to uredi. Čovjek u odijelu pitao je Dijanu po kom osnovu traži državljanstvo. "Po ocu." "Dajte neki dokaz." "Nemam ja ništa", kaže dijete. "Šta vi mislite da mi tako dijelimo državljanstvo?" pita on. "Hvala puno, onda mi ne treba", kazala mu je Dijana i skoro povratila od muke. Nikad više ništa mi tražili ni pitali nismo, mi smo s Hrvatskom završili – kaže Hatidža.

A kakvim sve barabama i vucibatinama po svijetu nismo davali domovnice i putovnice... Mašala!


Rječnik

Insan – čovjek
Hajvan – životinja
Mezarje – groblje
Nišan – nadgrobni kamen
Mašala – sjajno (riječ divljenja, čuđenja i odobravanja, ono što bog hoće)
Kabur – grobna raka
Džehenem – pakao
Vakat – vrijeme, čas, trenutak
Dženaza – pogreb
ICMP – Međunarodni komitet za nestale osobe
8372 – simbol genocida u Srebrenici, uz srebrenički cvijet, označava broj nestalih i stradalih

Naslovnica BiH