Novosti BiH

reporteri slobodne u bosni srebrenoj

Hrvati iz Tuzle nakon incidenta s crnom zastavom uz katoličku crkvu: Bujruma ovdje ima za svakoga, ali ne i za budale

reporteri slobodne u bosni srebrenoj

Lipe cvatu isto ko i lani, a seljani široko zamahuju kosama. Otkos širi svježinu niz proplanak, mrvu baca na fetu lubenice ili namreškano more prije jutarnjih kupača, iako smo daleko u Bosni Srebrenoj.

Nevolja je što ne pada samo pokošena trava, oštri potezi kose i povjerenje među susjedima. U Ljubačama žive pretežito Hrvati, katolici, a u Pascima mahom Bošnjaci, muslimani. Jedni su ispratili Sv. Antu i Ivana, drugi taman poste ramazan i spremaju se za Bajram.

Jedni i drugi sanjaju bolji život i nadaju se kakvoj jadranskoj plažici i dašku maestrala, da ne kažemo hladnoj pivici.

Nisu ova sela na kraju svijeta, jok, Tuzla im je pred nosom, a u njoj više od sto tisuća duša. I veterinar Meksud o Božiću ispeče pečenicu, prase, pa razdijeli susjedima katolicima, Ivo traktorom odveze imamu što treba, dok Benjamin efendija čeka Maricu na kahvi, jer je ona pomagala kad se ono džamija u Pascima obnavljala.

Ali, kamenčić u cipeli žulja i naboj pulsira...

Da grube vijesti lete brže od lijepih, vidjeli smo nedavno: začas su svi portali vrisnuli kako je u Ljubačama, nedaleko od crkve sv. Juraja mučenika na brijegu – baš nekako kad je mlađak na večernjem nebu označio početak islamskog mjeseca posta – zaplesala crna zastava, sa sabljom i parolom na arapskom.



– Ja sam je vidio idućeg jutra u 6.30, a postavljena je večer prije toga. Ljudi su zvali na sve adrese i alarmirali službe. Država je brzo reagirala i već istog popodneva agencije su zastavu uklonile – kaže nam Dražan Vilušić, bivši čelnik mjesne zajednice Ljubače, koja pripada Tuzli, udaljenoj desetak kilometara.

Kažu mještani da je sve izgledalo kao u akcijskom filmu: promet magistralom prekinut, vatrogasci, policija, specijalci, službenici SIPA-e, sigurnosne državne agencije, duge cijevi... Bila je tu i grupica uzrujanih mladića, među kojima je jedan rekao da će zastavu opet podignuti.

A crni barjak, odnosno sandžak, stajao je na ograđenoj parceli, odmah uz magistralnu cestu za Tuzlu, tik uz obiteljsku kuću Hrvata koji povremeno dolazi. Zemljište su kupili Bošnjaci iz obitelji Jaranović. Isto crno znamenje držali su dvije godine na jarbolu i pred svojom kućom u obližnjim Pascima. SIPA je istog dana skinula i tu zastavu.

Nije prošlo mnogo, a Sanel Jaranović, za kojega kažu da u Njemačkoj trguje automobilima, sada traži od državnih organa da kazne službenike koji su neovlašteno ušli na njegov posjed. Najnovija vijest kaže, javljaju nam Ljubačani, da je na onoj istoj parceli sada osvanula nova zastava – zlatni ljiljani, dva metra za metar. Sličan barjak bio je na tom jarbolu i prije crnog.



– Neki kažu da na zastavi ne piše ništa uvredljivo, ali ljude vrijeđa crna boja pod kojom se ratuje. Pa, crne zastave nisu nikomu ništa dobro donijele i nismo vidjeli da ih itko na veselja nosi. Nije joj, brate, mjesto u našem selu – kažu uznemireni Hrvati.

Od crnih barjaka strahuje cijeli svijet i odmah ih pripisuju ISIL-u, džihadistima, vehabijama i slično. Zastavu s bijelom sabljom i ispisanim šehadetom na crnoj podlozi koristio je tzv. Kavkaski emirat, saveznik terorističke Islamske države.

Isti motivi su i na barjaku Saudijske Arabije, ali na zelenoj podlozi. Uglavnom, šehadet je svjedočanstvo vjere – nešto poput "vjerovanja" kod kršćana – i doslovno znači: Nema boga osim Alaha (Boga), Muhamed je Alahov poslanik.

Šehadet na barjaku svijetom pronosi i krvavi ISIL, ima li gore zloupotrebe?!

– Ko ga, bolan, voli pred kućom gledat, nije ti milo ni na televiziji – kažu u Ljubačama.

– Mi ne vjerujemo da tu ima išta organizirano, sa širim planom, to je vjerojatno pojedinačno i bez veće podrške, ali sigurno nije ugodno, bez obzira što kod nas nije bilo međunacionalnih problema i u dobrim smo odnosima s muslimanima – ističe Vilušić.

Neugodno iskustvo imaju mještani i s parolama: na školi se godinu dana kočio grafit "ISIL" i prebojen je nekidan, kad je skinuta i zastava. Kad već zbrajaju, naši sugovornici kažu da je u susjednom Husinu – čuvenom po rudarskoj Husinskoj buni, koju je tadašnji kraljevski režim Karađorđevića 1920. ugušio u krvi – čak pet godina na privatnom posjedu stajala crna zastava sa šehadetom i dvije sablje, uz parolu: "Pogubnost demokratije, savršenstvo šerijata." Na Husinu većinom žive Hrvati katolici. Bunili se, ali džaba – reklo im da ta zastava nikoga ne vrijeđa.

– Kad pogledate internetske forume, vidi se da nekim Bošnjacima smeta križ i šahovnica na Husinu, tu gore, uz magistralu za Tuzlu. To je spomenik poginulim braniteljima iz 115. brigade HVO-a "Zrinski". Pa u njoj je bilo 20 posto Bošnjaka, a prvi komandant obrane grada bio je Hrvat Željko Knez. Na ploči su imena više desetaka palih Hrvata i Bošnjaka: Jure i Mehe, Ibre i Ivice, Šime i Saliha – kazuje nam Zoran Vareškić, iz susjednih Poljana.

U Tuzli nije bilo oružanog sukoba Hrvata i Bošnjaka, ginulo se u borbama s vojskom bosanskih Srba. Grad nije trpio velika razaranja, ali jedna "srpska" granata s Ozrena na Dan mladosti, 25. svibnja 1995. navečer, ubila je 71 i ranila 150 civila na Kapiji, omiljenom sastajalištu mladih u staroj gradskoj jezgri. Prosjek godina – 24! Vareškić je četiri puta na noge, s kolegama iz termoelektrane, odlazio na poznati marš mira u Srebrenicu, 110 kilometara u tri dana iz Nezuka u Potočare, do memorijalnoga groblja. I mi smo ga upoznali na tom putu usred planine Udrič prije dvije godine, kad smo pisali reportažu o 20. obljetnici pokolja 8000 Bošnjaka i pokojeg Hrvata.



– Ići ću dok budem mogo. Ljudi u Srebrenici očekuju da dođemo, da se ne zaborave žrtve genocida. Kažu nam uvijek: "Došli nama naši!" Kad čuju da sam Hrvat, prvo meni kafa ide... Jednom se meni neki Turčin, kojemu sam našao kišobran, a nisam ni znao odakle je čovjek, zahvaljuje što sam došo. Reko, care, Bosna je moja, i ja sam se za nju borio, ja se tebi zahvaljujem, ti si ovdje gost u našoj kući. Drago mu bilo, sve mi govori "efendi, efendi", kao, gospodine, gospodine. Mislio je da sam pravoslavac. Ima hotele po Turskoj, zvao nas na mjesec dana, sve besplatno. Ma, vadio je pun novčanik eura, al' nam na pamet nije palo uzimat – govori Zoran.

Dvaput je Vareškić išao pješice i u Vukovar sa skupinom Tuzlaka: od Gornje Obodnice do grada heroja – 130 kilometara i četiri dana. Ljudina je Zoka...

A to sa zastavom uznemirilo je i don Marijana Orkića, župnika župe Morančani, koju čine još Ljubače, Breze i Poljana. Kaže da crni barjaci siju strah kod domaćeg stanovništva, koje ionako odlazi u svijet.

– U dvije i pol godine odselilo nam se 350 ljudi. Sada je u župi 1100 vjernika. Lani samo iz jedne kuće desetero, plus jedanaesto materi u stomaku. Dva brata oženila dvije sestre, a sve ostalo djeca. Roditelji gledaju budućnost svoje djece – govori župnik.

– U mene sin, 19,5 mu godina, čuva babe i djedove u domu kod Münchena. Počeo s brzom dostavom pošte, al' mu je ovo sada draže. Ćerka upisala medicinsku, da lakše bježi i ona. Problem je što narod ne radi – dodaje Dražan Vilušić.

Tuzla je izgubila puste tisuće radnih mjesta, drevni grad soli i ugljena, rudara i radnika, goleme elektrane, silnih tvornica, čeličane, nismo ni počeli nabrajati, izgubio je nekadašnju snagu, a tajkune nije moguće zasititi.

Župniku je četiri puta provaljeno u kuću, jedanput za vrijeme mise, a jednom je obijena i sama crkva. Neko vrijeme su je i držali otključanu, veća je šteta s provalom.

– Jedne godine obijeno je 30 kuća, narod htio straže po selu držati – kazuje don Marijan.

S domicilnim Bošnjacima u dobrim su odnosima, ali raste broj doseljenika i padaju cijene nekretnina. Kuća s 5-10 duluma zemlje je od 30 do 50 tisuća maraka, barem dvaput jeftinija nego prije.

– Romi kupuju imanja Hrvata i dižu kuće, da ih vidiš, imaju ko dvorci – kažu mještani.

Bogati pazare i sami, a siromašnije Rome, kojih je u Tuzli mnogo, gradske vlasti naseljavaju po okolnim selima, Kiseljaku, Poljani, gdje stignu. U Poljani su planirali 40 kuća, odnosno 80 stanova za Rome, a već triput su nam groblje devastirali, odnesoše sve metalno s grobova, vaze, križeve, što god mogu prodati. A gradonačelnik Imamović na to kaže: "Kradu i šahtove po Tuzli." Čuj to, pa otkad su isto šahtovi i grobovi – zdvojni su mještani.

Ne zna se je li na ljepšem mjestu podignuta crkva u Ljubačama ili džamija u Pascima. Onako, s uzvisine, puca širok pogled. Džematski imam Benjamin efendija Smajlović primio nas je domaćinski. Baš su jednu sobu u mektebu uredili za takve prilike.

– Hajte naprijed. Ja postim ramazan, a vama evo soka i vode, smije i zapalit ko puši... Hm, ta zastava je bila budalaština, toga ovdje nije bilo ni u toku agresije na BiH. Bujruma ovdje ima za svakoga, svatko je dobro došao u naše selo i nema se čega bojati. Mi smo s katolicima po tradiciji u dobrim odnosima, a i s pravoslavnima – govori mladi efendija.

Rodom je od Zenice, gdje se ikavica govori, kako i sam ističe. A Benjamin je bio najmlađi Jusufov brat, znate onu starozavjetnu priču o patrijarhu Josipu kojeg su starija braća prodala u Egipat. Eto, poštuju ga narodi knjige, i židovi, i kršćani, i muslimani.
– Kod nas ovdje nema vehabija i selefija, a ni paradžemata. Ima nešto u Dubnici kod Kalesije i u Maoči kod Srebrenika. Mi smo ih pozvali natrag sebi, da budu dio Islamske zajednice BiH, al' oni odoše u šumu i hoće sad nešto...

Ne daju kontrole nad sobom i najviše su sami izgubili. Radikali počnu govoriti kao znalci i tumače vjeru, puste bradu, stave kapicu i skrate nogavice ili odu u teretanu, a zaboravljaju da je melek Džibril (arhanđeo Gabrijel, op. a.) Proroku najprije objavio: "Uči i čitaj!" Ispiru mozak omladini da je suživot nemoguć, što nije istina – ističe Benjamin efendija.

Govori da to najviše odgovara nacionalistima. Kao, nek je malo šajkače, malo brade, malo ustašluka, naši pobijedili kod nas, a vaši kod vas. Taj strah, ili kamenčić u cipeli, vazda neka žulja.



– Nakaradan čovjek nije ugledan ni u svojoj kući. Čega se pametan stidi, budala se time diči. Temelj vjere je čistoća, a razne ideologije prljaju – ističe imam iz Pasaca, džemata koji broji oko 1500 vjernika.

U mjesnoj školi imali su dane tolerancije i mira, s predavanjima, izložbom i panoima, za kršćane i muslimane, a na dženazama pozdravljaju i rado vide i vjernike drugih vjera.

– Predrasude su prevaziđene, treba poštovati drugog i drugačijeg. I još nešto da vam kažem – poljoprivreda spaja ljude, a na selu se narod poljoprivredom bavi – veli Benjamin efendija.

S munare je melodični ezan zvao vjernike na molitvu kad smo odlazili iz Pasaca put Ljubača. Seljani su na kolima odvozili otkos. Neki kažu da su crne zastave pozdravi i želje radikala upućenih Hrvatima. Da i njih odvezu ko pokošenu travu. Gluho bilo...


Tuzlarije

Građani - 110.000 stanovnika, popis iz 2013.

Hrvati - 12.000 (danas); 15.000 (2013.); 20.000 (1991.)

Prsten - oko samog grada niz je sela s hrvatskom većinom

SDP - stalno na vlasti; "etničke" stranke ne mogu ni blizu

Rat - grad nije pretrpio teška razaranja

Nacije - nije bilo oružanog sukoba Bošnjaka i Hrvata

Industrija - grad soli i ugljena, elektrana i tvornica, mnoge propale

Panonski mornari - glavna atrakcija su tri umjetna slana jezera Pannonica usred grada

Protesti - radnički prosvjedi u BiH 2014. započeli su u Tuzli

Kapija - srpska granata ubila 71 i ranila 150 mladih usred grada

Radnici - nestali deseci tisuća radnih mjesta

Potonula jezgra - središte grada potonulo 12 metara od 41. do 91. zbog crpljenja soli; srušeno 2700 stanova, gospodarski, sportski, javni i sakralni objekti; iseljeno 15.000 ljudi; "tko je stanovao na trećem spratu, eno ga sad u podrumu", kažu Tuzlaci u šali

Sječa mandata

Kako nam je kazao Ivica Kovačević, čelnik tuzlanskog HDZ-a BiH, gradske vlasti bešćutno su ih oštetile i prepolovile im izborni rezultat kad su u pitanju povjerenici u lokalnoj samoupravi. Osvojili su jesenas 3000 glasova, nikad bolje, i pobijedili u osam mjesnih zajednica.

– Trebali smo imati 41 člana vijeća mjesnih zajednica, a tuzlanske gradske vlasti srezale su nam nekom svojom matematikom taj broj na 21 povjerenika, oduzevši nam čak 20 mandata. Toliko o socijaldemokraciji gradonačelnika Jasmina Imamovića i "multi-kulti" načelu – veli Kovačević.

 

Naslovnica BiH