More Vijesti

U modrom svijetu uvijek smo gosti

Masovnost i popularnost nisu ronjenje učinili manje opasnim, naprotiv...

U modrom svijetu uvijek smo gosti

Nažalost, povod pisanju ovog članka je još jedna tužna vijest iz podmorja. Nedavna smrt mlade Osječanke u akvatoriju otoka Šolte zaprepastila je cijelu našu ronilačku zajednicu i sve nas zavila u duboku tugu. Svi duboko suosjećamo sa svima koji su je voljeli, a najviše s njezinom obitelji. Prestrašno. Ali među roniocima je to tako. Na nekoliko tisuća ili milijuna zarona dogodi se tragedija. Ronjenje je, još jednom se pokazalo, pomalo opasan sport. Zbog čega pomalo? Je li se tragedija mogla spriječiti? Što je pošlo po zlu? Što se nije znalo prije ronjenja? Bi li žurni helikopterski transport spasio mladu djevojku? Je li pokojna naša kolegica možda bolovala od neke bolesti zbog koje nije smjela roniti? Ne postoji savršeno precizan odgovor na ta i slična pitanja. Nakon 35 godina iskustva u medicini ronjenja, ja ga ne znam.

Bez pregleda

Ronjenje uz uporabu tzv. autonomne ronilačke opreme, popularnije kao scuba ronjenje, postalo je masovan sport. Dobne granice su se proširile na mlađe (čak i jako mlade) te na starije dobne skupine. U cijelom svijetu se za pohađanje ronilačkih tečajeva više ne zahtijeva liječnički pregled niti uvjerenje da je kandidat zdrav za jedan takav sport.

Sjećam se mojeg pregleda prije pohađanja tečaja za stjecanje tzv. prve zvjezdice prije 35 godina! Rekli su mi stariji ronioci da ne smijem kolegi liječniku priznati da patim od kronične upale sinusa, jer da mi u tom slučaju neće htjeti dati uvjerenje. Rekao sam mu baš to i dobio sam uvjerenje! Sportski liječnik je znao da ne pristupam liječničkom pregledu za profesionalnog ronioca i da neću roniti ako budem imao problema s bolesti.

Dometi izjave

Kako bilo, pitao me o ranijim bolestima, snimio sam EKG, napravio sam spirometriju i rendgen pluća, poslušao mi je srce i pluća, dao sam uzorak krvi i mokraće. Rekao bih da je taj pregled bio jedna mala, ali dobra kontrola mog zdravlja. Nisam ispunjavao nikakve upitnike niti sam bilo što potpisivao. Danas je, kako bilo, sve baš obratno.
Pregledi se skoro uopće ne obavljaju, a sve se, najčešće i uglavnom, svodi na ispunjavanje zdravstvenog upitnika (tzv. zdravstvene izjave) i potpisivanje izjave o odricanju od odgovornosti u slučaju nekog štetnog događaja u ronjenju. Ne bih se usudio objašnjavati ima li izjava o odricanju od odgovornosti ikakav pravni učinak, premda sam od nekih vrsnih pravnika čuo i jako zanimljivih mišljenja o tome, ali usuđujem se reći da je uporaba zdravstvenog upitnika, kao jedinog oblika utvrđivanja zdravstvenog stanja kandidata za ronilačko zvanje, potencijalno nedostatna. No, takav je postupak danas prihvaćen u cijelom svijetu! Zašto?

Ne znam jesu li omasovljenje ronjenja i želja da se svugdje snize cijene tečajeva bili uzrok tomu, ali je tako. Pregled liječnika, naime, također treba platiti, pa su cijene mnogih tečajeva izgledale ili bile previsoke. Mnogi veliki autoriteti svjetske medicine ronjenja imaju o ovom pitanju jako liberalno mišljenje, sasvim suprotno mojem. Jako teško razumijem stav tih ljudi, ali možda su me odnijele godine?

Jasno, nitko ne može pouzdano povezati neku nezgodu ili nesreću u ronjenju s činjenicom da je neki zdravstveni poremećaj ostao neotkriven nakon što je kandidat, po svojem najboljem znanju, ispunio zdravstveni upitnik. Takve istine utvrđuju jedino sudski vještaci sudske medicine i medicine ronjenja. Kako bilo, moramo razumjeti da ni vozački pregled, ni pregled za letače, ni pregled vrhunskih sportaša, ni pregled za bilo koje zanimanje s posebnim uvjetima rada, nikad, ali baš nikad ne uključuje u sebi sve, ali baš sve što se u jednom trenutku može pokazati kao uzrok nezgode ili nesreće. Nema tog zdravstvenog pregleda čiji bi sadržaj bio toliko detaljan da bi mogao uvijek i apsolutno spriječiti svaku neželjenu posljedicu.

Već je odavno poznato da tzv. patent foramen ovale, rupica u stijenci koja dijeli lijevu od desne srčane pretkomore, može biti značajan čimbenik rizika za nastanak dekompresijske bolesti. Osobe koje imaju taj poremećaj mogu živjeti sasvim normalnim životom i čak biti aktivni sportaši. Kako bilo, možda će vas iznenaditi činjenica da pretraga kojom se može isključiti postojanje tog važnog detalja nije obvezni dio pregleda profesionalnih ronilaca! A ti ljudi nekad rone na fantastične dubine do 150, 200 ili više metara, i k tomu još u profilima koji zahtijevaju iznimno složene postupke sporog izranjanja na površinu! Nema savršenog pregleda!

Nema registra

Ako je tomu tako, zbog čega bi onda uopće trebalo obavljati bilo kakve zdravstvene preglede prije upisa u školu ronjenja? Baš zbog toga što jedan takav pregled predstavlja prag, za nekog možda nizak, ali ipak prag, preko kojeg neće preskočiti jedan dio kandidata za ronilačka zvanja.

Ronilačkih smrti je malo. Teško je to reći, a još ružnije napisati, jer smrt svakog ronioca uvijek bolno odjekne u ronilačkoj zajednici. Zar je jedan poginuli ronilac malo za one koji su ga poznavali i voljeli? Smrt našeg kolege ili kolegice nije za ronilačku zajednicu tek broj ili dio neke statistike, broj obdukcijskog zapisnika, već tužan događaj o kojem se priča mjesecima ili godinama i nakon kojeg u jednom klubu, u jednoj školi ronjenja nikad više ništa neće biti isto. Čini se da tim smrtima mediji posvećuju veliku pozornost. Nekad se i osjećaji obitelji nemilosrdno iskorištavaju kako bi se senzaciji dao još snažniji prizvuk, jer samo to prodaje novine. Ne umiru jedino ronioci od iznenadnih smrti!

U Hrvatskoj, nažalost, premda tu nismo jedini, nema središnjeg registra ronilačkih smrti. Obducenti često nemaju dovoljno znanja iz medicine ronjenja, a obdukcije poginulih ili umrlih ronilaca provode bez konzultacije sa specijalistom medicine ronjenja. Možda i stoga obdukcijski zapisnici ponekad sliče jedan drugom kao copy/paste uradak, pa se kao uzrok smrt ronilaca najčešće navode utapanje i zastoj srca.

Neznanje kao stav

Mi kao da iz svih dosadašnjih smrti nismo ništa naučili? Molio sam prije nekoliko godina kolegu specijalista sudske medicine na radu u jednom gradu na našem priobalju da obavi i otoskopski pregled na poginulom roniocu. Znam zbog čega sam ga to zamolio, a on ne zna ni danas. Nit’ je naučio, nit’ je pokazao želju da bi naučio. Umjesto toga, dobio sam odgovor: - Neću se valjda još i time bavit?

Otoskopski pregled je, premda rijetko, dio sudsko-medicinskog postupka. Ako se ne obavi, a pokojnik se sahrani, neki detalji će možda zauvijek ostati nepoznati. Posebnim instrumentom s lampicom se pregledavaju vanjski zvukovod i bubnjić, a nalaz nam može pomoći razumjeti kako je poginuo ronilac. Pregled je posebno važan kod poginulih ronilaca na dah. Brojne škole ronjenja, u kojima danas prevladavaju strani instruktori, nisu previše spremne surađivati ni u prijavljivanju polaznika tečaja Poreznoj upravi, a kamoli u prijavljivanju nezgoda ili u istrazi nesreća. Tih škola ima previše, rade često samo ljeti, ugrabi se zarada i bježi!

Opasni mjehurići

Za ronioce je važno održavati dobru tjelesnu spremu, premda ronjenje nije nužno uvijek tjelesno zahtjevna aktivnost. Roniti zaista mogu i osobe koje nemaju neku osobitu tjelesnu snagu, premda će im u nekom trenutku zatrebati sva snaga ovoga svijeta kako bi se izvukli iz nevolje. Dobra tjelesna sprema znači i kvalitetnu, bogatu prokrvljenost tkiva, bogatu žilnu i kapilarnu mrežu.

To će pomoći da se odstranjivanje inertnog plina dušika, otopljenog u tkivima pri povišenom tlaku koji vlada u dubinama, obavi uredno i bez zaostataka. Ti se zaostaci, naime, nekad pojavljuju kao mjehurići, a mjehurići, zna se, temelj su nastanka dekompresijske bolesti, crne dame dubina. Redovitim vježbanjem postižu se dovoljno dobra razina opće tjelesne spreme i mišićne snage te dobra prokrvljenost tkiva. Kako bilo, s godinama ta razina ipak opada, pa stariji ronioci, neovisno o iskustvu i znanju, moraju biti malo oprezniji.

Poželjno je da svaki ronilački klub potiče svoje članove na redovito tjelesno vježbanje. Svi sportovi na suhom i na vodi su dobri, ali treba izbjegavati one koji potencijalno rezultiraju češćim ozljedama, jer će ozljeda nekom roniocu pokvariti ljeto i najzanimljiviju sezonu ronjenja!

Obroci i ronjenje

Ronioci ne bi smjeli jesti najmanje dva sata prije ronjenja. U svezi s tim nema strogih pravila, ali se zna da u protivnom postoji naglašeniji rizik od povraćanja, neugode, možda panike, problema s disanjem i ponašanjem pod morem, ali i od nastanka težih problema. Prije nekoliko godina splitski stručnjaci podvodne medicine opisali su zanimljiv slučaj smrti u ronjenju, pri čemu su dokazali da je smrt najvjerojatnije nastupila kao posljedica povraćanja, panike i brzog izrona.

Obrok pred zaron ne smije ni u kojem slučaju biti grah s kobasicama! Neki lakomi organizatori ronilačkih izleta ponudit će baš to, ne misleći ni na tešku i dugu probavu masnih kobasica, niti na plinove koje stvara grah, a koji onda mogu biti uzrok bolnih i ružnih tegoba pri izronu, što uključuje i ružne ozljede, poput pucanja stijenke želuca ili rastezanja crijeva. Preporuča se da obrok pred ronjenje bude lako probavljiv i kaloričan, te ne smije biti preobilan. Tjestenina s nekim laganim umakom dobar je primjer i moj prijedlog za jedan standardni obrok prije ronjenja.
Jedan od najvažnijih čimbenika rizika za nastanak dekompresijske bolesti je gubitak tekućine ili dehidracija. Dehidracija je važan dio podloge nastanka i mnogih drugih nesreća! Nastupa ranije nego što se uobičajeno misli! Stoga ronioci moraju piti i prije i poslije ronjenja.

Sokovi i voda

Nema ronioca koji se pod morem nije pomokrio u odijelo, što je normalna i prirodna pojava. Stanje cjelovite potopljenosti tijela (submerzija), ali i uronjenost tijela do vrata potiču izlučivanje mokraće! Najbolja pića za ronioce su negazirani voćni sokovi ili voda. To ne znači da ronioci neće u trenucima opuštanja popiti pivo, crnu kavu ili engleski čaj, koji su poznati diuretici, sredstva koja potiču mokrenje.

Nažalost, skoro redoviti scenarij nekih ronilačkih izleta danas su kobasice i ispijanje ogromnih količina piva, sve do duboko u noć. A sutra treba isploviti i biti spreman i za nepredviđeno! Mnogi slabije upućeni rado kritiziraju napitke za rehidraciju sportaša. Među roniocima kruži legenda kako nas ti napici u stvari čine još žednijima. Krivo! Napici za rehidraciju sportaša su kvalitetna i dobro izbalansirana pića odmjerenog sastava, koji jako dobro i brzo rehidriraju. Po meni, ima ih smisla piti ako prijeti ozbiljniji gubitak tekućine, a što se u ronjenju događa u toplijim danima, pri težem naporu i pri dužem čekanju u toplim odijelima prije zarona.

Zbog čega je borba protiv dehidracije tako važna u ronilaca? Krv dehidriranog ronioca je gušća. Stoga, u jedinici volumena krvne plazme ima više krvnih stanica. Mjehurić plina koji putuje cirkulacijom, što je redovita pojava nakon svakog ronjenja, je elektrostatički nabijen, pa će na sebe privući vlaknaste bjelančevine iz krvi i oko sebe stvoriti mrežicu koja sada hvata i na sebe lijepi krvne stanice. Stvara se nakupina od vlaknastih molekula krvnih bjelančevina i krvnih stanica, od kojih su u tom trenutku ipak najopasniji trombociti ili krvne pločice. Pločice se zalijepe i ponašaju se kao pravi tromb koji može učiniti puno štete u osjetljivim tkivima.

Baš stoga su neki zagovarali da bi se prije ronjenja trebao piti neki lijek koji sprječava sljepljivanje trombocita. Tako je među roniocima stvoren mit o aspirinu, koji inače piju milijuni ljudi u cijelom svijetu, ali zbog sasvim drugih razloga. Aspirin je u ronjenju potencijalno štetan, jer može pogoršati krvarenje, koje je dio kliničke slike dekompresijske bolesti.

Stres u podmorju

Prikrivene srčane bolesti najopasnija su kontraindikacija za bavljenje svakim sportom, pa tako i ronjenjem. Kako bilo, štetni učinci bolesti srca manifestiraju se najčešće ipak pri povećanom tjelesnom naporu. Stoga se obično otkriju u najranijoj mladosti, ili nešto kasnije, kad oboljelo dijete ima poteškoća pri provedbi nastave iz tjelesnog odgoja. Nije rijetkost da se i neki vrhunski sportaši provuku kroz sustav stalnih zdravstvenih kontrola i onda naglom smrću umru na sportskom terenu, na zaprepaštenje svih. Stres u podmorju je također provokator nastanka nesreća u podmorju, kako fiziološki stres, tako i onaj poznatiji, psihološki stres. Najpodmukliji poremećaj zdravlja u ronjenju su definitivno pogubne srčane aritmije. Često se niti ne razotkrije zbog čega su nastale. Šećerna bolest tip I., epilepsija, visoki krvni tlak, astma koja zahtijeva uzimanje lijekova, te još i neke druge rjeđe bolesti, također su opasne kontraindikacije za bavljenje ronjenjem.

Naslovnica Vijesti