Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Ni Tuđman ni Kuharić ne bi dozvolili ovakvu Hrvatsku

Nema ga tko nije uočio tu čudesnu podudarnost koju su oni skloniji praznovjerju ili teoriji zavjere kozmičkih sila u trenu prepoznali kao još jedan dokaz kobnosti nadnevka "petak trinaesti". Jer tog su petka, oslobađajuća presuda za recidivista Tomu Horvatinčića, ovrha za obitelj Šitum te čudovišna izjava Vice Batarela o žrtvama silovanja koje moraju na svijet donijeti zločinom začeto dijete, poslali poruku da je u Hrvatskoj mnogo toga trulo.

Recimo da je pravosudni sustav nalik žitkom blatu u koji tonu samo oni s dna kace dok se pripadnici "elite" uvijek izvuku na suho. Uz pomoć s vrha dobačenog užeta ili pojasa za spašavanje koji ih odgodama i zastarama drži na površini dok se blatna močvara sama od sebe ne isuši.

Pravosudni cirkus

Ako je godinama kolokvijalni istovremeno duhovit i ciničan naziv za kafiće u blizini sudova bio "Kod lažnog svjedoka", danas bi ih valjalo preimenovati u "Caffe promijenjenog iskaza". Ili možda "Kafić kod Alzheimera". Zaborav i promijenjeni iskazi su naime postali novi standard i adut obrane u najrazvikanijim pravosudnim slučajevima.

Poput onih Zdravku Mamiću ili Tomi Horvatinčiću. U slučajevima gdje je možebitna ili nepravomoćna oslobađajuća presuda temeljena na različitim iskazima svjedoka koje, gle vraga, nitko ozbiljnije ni ne pita odakle tako iznenadni slučaj amnezije ili drastično drukčijeg svjedočenja.

U Horvatinčićevu slučaju riječ je, recimo, o - za nas pravosudne laike - neshvatljivoj promjeni iskaza ključne svjedokinje koja je svoju prvotnu tvrdnju o Horvatinčiću koji je pri punoj svijesti urlao kako su mu otkazale komande i živahno mahao rukama, preinačila u priču o gubitku svijesti.

Netko je tu očito doista izgubio svijest. Možda najviše oni koji su donijeli (nepravomoćnu) oslobađajuću presudu. I omogućili da se taj - za većinu pravno potkovanih insajdera ali i za nas laike - pravosudni cirkus nastavi razvučen poput žvakaće gume na ljetnom suncu do svog sasvim izvjesnog apsurdnog "pravorijeka".

Odnosno dok mediji i javnost - koji su ionako jedini "korektiv" bizarnim odlukama iz sudnica - ne otupe zamoreni i ugnjavljeni pravosudnim vrzinim kolom i ping-pongom između nadležnih sudova i Ustavnog suda. Koji, naravno - baš kao i u slučaju Sanader - uvijek sve može vratiti na početak.

No pravosuđe nije uvijek tako sporo. Posebice kad je riječ o ovrhama. Dakako, onih s dna hranidbenog lanca. Poput penzića koji nisu platili harač državnoj "dalekovidnici" ili - ne čitajući ona sitna slova - "popušili" priču nekog telekoma o besplatnim pozivima.

Poput roditelja male Nore Šitum koji su se, eto, drznuli upozoriti da se novci kojima se može spasiti život nekom oboljelom djetetu troši na plaće i božićnice. Uvjereni da se novac troši netransparentno, da njime kao vlastitim imutkom raspolaže predsjednica Udruge (a kasnije i istoimene Zaklade) te da se novac isplaćuje članovima obitelji čelnih ljudi Udruge, Norini su roditelji podigli tužbu i tražili da se Udruzi "Hrabro dijete" zamrznu sredstva. I - naravno - izgubili pa im je kao čestitka zbog upozorenja na možebitne kriminalne radnje i (debelo dokumentiranu) netransparentnost rada Udruge, stigla ovrha na dvjesto tisuća kuna sudskih troškova.

Ljuti boj ljute desnice

Spomenuta ovrha nije samo apsurdna do bola već i vraški znakovita za društvo parazita koji egzistiraju na tuđem novcu, državnim jaslama, fondovima, proračunima...

Bez obzira bili oni zaposlenici udruga koje su postale same sebi i svojim uhljebima svrha ili pak novi uposlenici ionako glomaznih i nefunkcionalnih županijskih ili gradskih "administracija" koji se - kako veli službena mantra - neće financirati iz proračuna nego nekim europskim novcem.

Može li gore? Naravno jer kad nam se već pravosuđe otima svakoj logici zašto ne bi i dosegnute civilizacijske norme? Uz sunovrat prema srednjovjekovnom poimanju društva u kojem katoličke udruge poput notornog Vigilarea kroje i režu po svom katolibanskom krojnom arku. Kaneći nas pretvoriti u turbokonzervativnu feudalnu sredinu u kojoj bi se, umjesto negdašnjih parola o "diktaturi proleterijata", oživotvorila diktatura jednoumlja po mjeri katoličkih aktivista poput Vice Batarela.

U društvo u kojem su djeca začeta medicinski potpomognutom oplodnjom "stvari bez duše", žene žrtve silovanja obvezatne rađati, obitelji bez djece ništavne, homoseksualci izopačene izrasline na zdravom tkivu nacije, a pobačaj ravan mafijaškim ubojstvima.

I dok župan osumnjičen zbog obiteljskog nasilja predstavlja Hrvatsku na službenom putu, Vigilare, U ime obitelji i Kaptol vode nesmiljenu kampanju o apsolutnoj zabrani pobačaja i biju ljuti boj protiv ratifikacije Istanbulske konvencije o sprječavanju nasilja nad ženama.

Zapravo, baš kao i aktualna ljuta desnica, čine sve ono što im u doba "nacionalnog preporoda", Domovinskog rata i visoke fibre u domoljubnoj ognjici devedesetih nije moglo ni pasti na pamet. Zašto? Zato jer Franjo Tuđman - na kojeg se eto ponosno pozivaju i HDZ-ovi jastrebovi i svi koji bi mijenjali povijest te uklanjali svaki spomen na hrvatski antifašizam - a ni Franjo Kuharić, to ne bi dozvolili.

Hrvatska je danas očito, sigurno više od Horvatinčića za upravljačem glisera jurilice, u "sinkopi". Jureći obnevidjela ne u maglu već u mrkli mrak.

Naslovnica Zona sumraka