Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Jesmo li neovisni ili samo - slobodni

U već vremešnom američkom blockbusteru "Dan nezavisnosti", američku "naciju" je u cendravoj "junačkoj" završnici u domoljubnu ognjicu s happy endom ujedinila borba protiv ugroze iz svemira: moćnih lignjolikih predatora aliena.

Vrag će ga znati, nešto slično bi se – baš kao i u nastavku hitoidnog filma – moglo dogoditi i u stvarnom životu. Možda čak i u Hrvatskoj. Koja je svoju "neovisnost" već dobrano profućkala.

Još i više nacionalni ili, ako ćete, državni ponos te osjećaj zajedništva koji je nastao usred one tragične ratne identifikacije s prostorom i narodom po kojem su padale granate.

Ajmo ponoviti lekciju

Majice s natpisom "Proud to be Croat" jedva da još nose i najzagriženiji navijači ugaslih "vatrenih" jer je i njima valjda muka od spački iz kuhinje HNS-a. Dok diplomatski "pušimo" na sve strane, barem pola svijeta nas, umjesto kao žrtvu "bjelosvjetskih moćnika", doživljava kao malu svadljivu državicu do krvi zavađenu sa svim susjedima.

Raseljena lica – osim žmuklera, prevaranata svih boja, lažnih pronalazača s izmišljenim patentima i pizza-majstora ili vlasnika balkan-grillova s dna emigrantske kace – koja su se možda i kanila vratiti u domaju danas zborno poručuju "ostajmo ondje".

Posve svjesni da je, kad već citiram pjesnike, drugarica Desanka Maksimović bila vraški u pravu s onim "izdaleka samo sve ko zvijezda sja". Uostalom, zašto i da dolaze u Hrvatsku kad se, eto, sve više Hrvata iseljava k njima.
Hrvatska je prošle nedjelje obilježila svoj Dan neovisnosti.

Najprije šarenom operetnom smjenom straže na Markovu trgu – koja je više imala veze sa, kako su mediji izvijestili, "završetkom sezone" toga turističkog igrokaza negoli s državnim praznikom – a onda kratkom protokolarnom govorancijom.

O značenju toga povijesnog datuma – kad je Hrvatska kazala svoje, također povijesno, "baj baj" Jugoslaviji – znakovito je pokazalo odsustvo predsjednice i zanimljivo kašnjenje premijera i predsjednika Sabora koji su propustili i priliku da čvrstu desnicu ruku stave na srce tijekom izvođenja nacionalne himne.

Doduše prigodno su izvješene zastave i stavljani vijenci, no, sve u svemu, bila je to jedna obična nedjelja u zemlji koju je mnogo više od "povijesnog datuma" zanimalo hoće li se smijenjeni trener reprezentacije ponovno baciti na svoj "core business" i popravljati televizore koji su polupani nakon izjednačujućeg gola Finaca. Ili, pak, u kakvom će se outfitu te večeri pojaviti Maja Šuput na "Super talentu".

Za reći pravo, Dan neovisnosti je obilježen baš kako spada. S malo podsjećanja na turističku sezonu u metropoli, uz pseudopovijesnu šlagersku hagiografiju "Od stoljeća sedmog", spomen na Vicinu "To je moja zemlja", malo folklornog humpa-cumpanja i rock-operu "Gubec beg"... Sve je to zamišljeno i odrađeno kao da smo jasno željeli pokazati golu istinu. Koja veli da je i naša neovisnost danas samo estradnog tipa.

Jer hrvatska puška – čak i doslovno – nije više (samo) na hrvatskom ramenu, a u hrvatskoj lisnici ionako odavno već nema ništa. Osim duga.

Banke su, ajmo malo ponoviti lekciju, odavno u tuđem vlasništvu. I to nakon što su ih dok su bile "naše" opljačkali domoljubi s desnicom na srcu, mi ih sanirali državnim novcem, a onda prodali zacijelo za manje iznose negoli je uloženo u krpanje njihovih dugova. I aerodromi su tuđi.

Čak i ona tragikomična zračna luka na Plesu koja se zove imenom Franje Tuđmana. Baš kao i mnogi veliki hoteli, resorti i marine, brojni izvori pitke vode, telekomunikacije, šoping-centri, televizijske postaje – s iznimkom vreće bez dna na Prisavlju, Ina...

K se pretvara u veliki k...c

Je li moglo biti drugačije? Naravno da jest da nije bilo pljačkaške pretvorbe po stranačkom ključu, sveprisutne korupcije, pogodovanja rodjacima i stranačkim kadrovima, nesposobne i nefunkcionalne administracije, već nekoliko generacija parazita s domoljubnim vjerodajnicama i "gazdinstava", poput onog koji se od velikog "K" pretvara u veliki "k...c".

Sve su to odavno znana opća mjesta, no istodobno i obrasci koji se još uvijek rabe. Zaboravimo za tren floskule, parole, prigodne "žrtvoslavne" obljetnice i starije i novije povijesne mitove te se makar za tren zapitajmo gdje smo to danas. Nigdje!

Bez turizma bismo brzo pali na prosjački štap, zdravstvo i mirovinski sustav su pred kolapsom, proizvodnja je puzeća ili šepava, temeljite reforme – pa čak i ona školstva – uz postojeću partitokraciju ama baš nikad se neće ostvariti, nacija nikad nije bila podjeljenija, ni s manjim brojem zaposlenih, uz sveopću apatiju koja se raširila poput algi iz roda Caulerpa.

Ne treba biti ekonomist da bismo skontali kako bismo bez rasprodaje obiteljskog srebra, inozemnog zaduživanja i novca kojim se kupovao socijalni mir te – još i više – financirala nefunkcionalna država, odavno "prdnuli u rosu".

Jesmo li onda neovisni? Naravno da nismo, ali smo zato – slobodni. Jer što reče Kris Kristofferson u "Me And Bobby McGee": "Freedom's just another word for nothin left to lose." A mi više doista nemamo što izgubiti.

Naslovnica Zona sumraka