Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Turska kao HNL

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, doduše tijesnom, pobjedom na referendumu o ustavnim promjenama, dobio je neograničene ovlasti i mogućnost da, kao Recep Veličanstveni, ostane na vlasti (barem) do 2029. godine. Naravno, nakon vijesti o referendumskom prolasku Erdoğanovih prijedloga, nema medija koji nije komentirao taj, mnogi drže, povijesni zaokret.

Primjerice, ugledni "Foreign Policy" zaključio je da nije samo riječ o narasloj moći turskog predsjednika, već o nečemu puno većem. Značajnijem i od novih širokih ovlasti predsjedniku da izdaje dekrete koji će silom zakona odmah stupati na snagu ili da imenuje suce... Jer, vele, razumjeli to ili ne, kada su Turci zaokružili "da", glasali su protiv moderne države koju je Atatürk zamislio i predstavljao.

I s 18 amandmana koji će ući u ustav ukinuli su gotovo 70 godina višestranačkog parlamentarizma te kazali baj-baj i demokraciji i pristupnim procesima Europskoj uniji.

Recepova liga

Kako to što se dogodilo u Turskoj najlakše objasniti onima koji nisu baš nešto napaljeni na vanjsku politiku i dramatičnu povijest Republike Turske? Onima kojima je Turska donedavno bila samo istoznačnica za jeftini šoping u Istanbulu, obilaske Sulejmanovih dvora ili za televizijske sapunice.

Možda samo prispodobom o nogometu. Recimo, pričom o ligi u kojoj su nekad i autsajderi mogli zveknuti favorita, u kojoj se – unatoč vječnim pokušajima politike i lobija – ipak ono najvažnije događalo na terenu. A može i o reprezentaciji koja je bila selekcija najboljih, a ne prodajni izlog za "robu s greškom".

A onda je sve to preuzeo jedan čovjek i njegov klub. Klub koji je preplaćen na prvo mjesto, reprezentativne dresove, friziranu povijest i "naštelanu" sadašnjost. Klub koji ima svoju ilegalnu "filijalu" u istom rangu natjecanja te suce koji mu bespogovorno drže stranu.

Zašto, zato jer je Sultan tijekom svoje vladavine temeljito očistio sve realne i možebitne protivnike, preuzeo u svoje ruke nogometni birokratski aparat, ugušio oporbu, ušutkao novinare, uspješno prognao navijače aktiviste... A baš to je posljednjih godina s Turskom napravio Recep Tayyip Erdoğan.

Ako je negdašnja liga Atatürkova Republika, novi gazda Erdoğan, a klub njegova Stranka pravde i razvitka, u trenu ćete shvatiti o čemu je zapravo riječ. I, kako biste onda nazvali takvu ligu: "nedemokratskom", "sultanskom", "prvom ljigom"?

Sprdačinom od sportskog natjecanja, licemjernom predstavom koja hini fair-play i otvoreno se sprda s onim "respect" ušivenim na rukave dresova sudaca i igrača ili "erdoğanovskom ligom"?

Upala misli

A može i njezinim pravim imenom – Hrvatskom nogometnom ligom. U kojoj se – baš kao i s referendumom u Turskoj u kojoj je samo jedna strana imala u rukama i medije i moć – cirkus nastavio i prošlog tjedna na stadionu u Kranjčevićevoj.

Gdje je, podsjetimo, Dinamo uz golem poguranac suca jedva pobijedio vlastitu ilegalnu "filijalu" Lokomotivu. Ujedno, istim sudačkim pogurancem, osigurao nastup svog najboljeg igrača Soudanija na ovotjednom derbiju s Hajdukom budući da je, unatoč brutalnom i prljavom faulu, pošteđen "žutog" ili "crvenog" kartona koji bi ga ostavili izvan momčadi.

Čini li vam se ova nogometna paralela nategnutom "upalom misli" kolumnista "opće prakse"? Možda ona to i jest, no, priznat ćete, "erdoğanizam" te "mamićoidni šukerizam" imaju bezbroj dodirnih točaka.

Naravno, ni na kraj pameti mi nije povlačiti znak jednakosti između aktualnih "referendumskih" događanja u Turskoj i hrvatske politike, no kako "nitko nije otok", i turska recentnija politika dio je globalne slike i trendova. Dakako, i s nizom dodirnih točaka s Hrvatskom.

Recimo, "Foreign Policy" je u svojoj analizi početka kraja sedamdesetogodišnje Republike ukazao da turski islamisti već dugo štuju osmanski period i "implicitno izražavaju prikriveni prezir prema Republici". Napominjući da je "za Necmettina Erbakana, koji je vodio pokret od kasnih 1960-ih sve do pojave Stranke pravde i razvitka (AKP) u kolovozu 2001., Republika predstavljala kulturno odricanje i represivni sekularizam".

Jer, smatrao je, Turskoj nije mjesto u sjedištu NATO-a u Bruxellesu, nego da su njezini prirodni partneri, kao lideru muslimanskog svijeta, Pakistan, Malezija, Egipat, Iran i Indonezija.

Nisu li neke slične ideje prisutne u Hrvatskoj koju iličići, markićke i dio klera želi vidjeti kao bogobojažljivu katoličku državu zakopanu u tradicionalizmu te u bratskom zagrljaju s "višegradskom braćom" i političkim istomišljenicima u Mađarskoj i Poljskoj.

Protiv Erdoğana su na referendumu bili stanovnici velikih turskih gradova, poput Istanbula, Ankare, Izmira, dok su mu glas dali mahom stanovnici "pasivnih kreajeva" te dijaspora. Čak 71 posto Turaka iz Nizozemske te 61 posto iz Njemačke zaokružilo je "za" na referendumskom listiću. Čudno?

Ne baš jer, nije li se slično dogodilo i s "Brexitom" koji je prošao mahom zbog glasova iz pasivnijih (ruralnih) krajeva, ali i na svim hrvatskim izborima. U kojima su glasovi dijaspore uvijek išli samo jednoj stranci. Baš kao i oni iz "pasivnijih krajeva".

U ime referenduma

Nije li i kod nas referendum već jednom iskorišten ne bi li se osnažile upravo ultrakonzervativne opcije i na mala vrata "u ime obitelji" uvela rigidna definicija braka... Nisu li trajno prisutna zazivanja "dana ponosa i slave" predsjednika Tuđmana s nabrijanim ovlastima, izjednačavanje jedne stranke/partije i nacionalnih interesa, neposrednih upliva na izbor sudaca i strože kontrole medija.

No mogu li sve te "erdoğanske ideje" i kod nas proći? Teško. Ne zato što je Hrvatska pošteđena virusa koji su svijetu dali Erdoğana, Trumpa, Putina, Orbana... već zbog redikuloznih političkih kadrova iz prvoga plana te apsolutne nesposobnosti domaćih političkih elita da u prvi plan izbace jaku političku figuru. Bez obzira na njezin ideološki profil.

Dobra ili loša vijest? Odlučite to sami idući put kad vas do suza nasmije nova eskapada Barbie s Pantovčaka, principijelno "možda" Bože Petrova, Pernarov saborski skeč ili muljanje Andreja Plenkovića Popare.

 

Naslovnica Zona sumraka