Kad čovjek malo bolje razmisli, zaključak se nameće sam po sebi: Hrvatima više ne trebaju Srbi. Sve je tu „prosto ko pasulj“. I bez pomisli na tog hrvatskog arhetipskog neprijatelja iz susjedstva ili na njihove rođake s hrvatskom domovnicom s ove strane Drine, mi smo - kazali bi sportski komentatori - domoljubno „galvanizirani“ i u svakom pogledu spremni. Konačno, za nabrijavanje rodoljublja ne trebaju nam više ni nogometna „repka“ - koju barem polovina nogometnih navijača prezire do bola - ni prigodne nacionalne budnice.
Najmanje Srbi koji bi uvijek nešto - ili sve - naše, kao vječni „troublamekeri“, uljezi, zvocala, cinkeri i smutljivci što bi kruha svrh pogače. Hrvatima su, naime, za neprijatelje umjesto Srba sasvim dovoljni i Hrvati.
Jer kojeg će nam vraga udbaški i kosov...