Novosti Hrvatska

Hrvatska

Ante Tomić: Nepodnošljiva lakoća Golužina brljanja

 vlaška posla

FOTO: Nikola Vilić/ Cropix

Poznata je američka glumica možda komentirala izjavu našega rukometnog selektora, a možda i nije, nego je to napisao netko s lažnog profila. Ali, tko god je bio, ona ili netko drugi, autentičan ili lažan na društvenoj mreži, Slavka Golužu je ispravno poučio da se sportski uspjesi ne smiju uspoređivati s vojnim pobjedama jer na Olimpijadi nema mjesta nacionalizmu.

Zaista, nekoliko je razloga zašto je ovo bilo mudro reći. Za početak, tu je onaj koji zna svaki đak, tko je god išao u osnovnu školu sjeća se lekcije kako su helenska plemena prekidala ratove u doba sportskih igara.

Ako su još u Željeznom dobu Olimpijadu shvaćali kao miroljubivu, nenasilnu priredbu, ako su stari Mirmidonci i Korinćani i Tebanci goloruki izlazili u arene, nije vjerojatno pretjerano očekivati da i hrvatski tukci, dvije tisuće i sedamsto godina kasnije, nauče što se priliči, a što ne.

Loženje strasti

Uspoređivati pobjedu u utakmici sa Srbijom s vojnim trijumfom u akciji Oluja osim toga je, pod dva, i opasno, jer sjetite se samo kakve smo užasne prizore vidjeli kad su naši i njihovi posljednji put igrali rukomet.

U Novom Sadu srpski su huligani sjekirom probili krov automobila s hrvatskim navijačima, a u Vukovaru Hrvati kamenovali srpske kuće. Želi li Slavko Goluža ložiti nacionalne strasti, možda bi prije toga trebao doživjeti da sjedne u kola, a nečije noge iznenada zabubaju na krovu, masivno čelično sječivo zatim probije lim iznad njegove glave i zaustavi se koji milimetar od tjemena, baš da mu napravi još jedan razdjeljak na onoj đilkoškoj frizuri.

I da mu osiguravajuća kuća prizna štetu na autu, ta bi ga zgoda pouzdano izliječila od proud to be Croat budalaština. Napokon, pod tri, tu je i sama Oluja s kojom je selektor izvolio neskromno usporediti uspjeh svoje ekipe.

Sedamnaest je punih godina upravo prije nekoliko dana prošlo od toga događaja, no još nam je živ u uspomeni, svi dobro pamte gdje su bili vrelog kolovoskog jutra kad je krenulo. Mene su iz “Slobodne” probudili da dođem dežurati u desku. Gotovo smo klicali kako su nam dolazile vijesti o hrvatskim trupama u Drnišu i Gračacu.

“Naši su ušli u Grozni!” - zavikao sam u jednom trenutku veselo jer je Hrvatska vojska taj dan uistinu djelovala tako silno, da se činilo da bi usput, iz zajebancije, za okladu, mogla i rusko-čečenski sukob okončati.

Sutradan sam i sâm pošao na teren i iz redakcijskog auta razdragano odmahivao prašnjavim vojnicima na oklopnjacima. Bilo je stvarno dobro vrijeme, dani potpune, nepomućene sreće što je jedna mora završila. Ipak, osjećaji su mi se uskoro počeli miješati, i ne samo zato jer su došli glasovi o pljačkama i paleži i ubojstvima civila. U godinama što su uslijedile bolje sam upoznao taj kraj i izbliza vidio nesreću naroda.

I jednih i drugih, i Hrvata i Srba, bez razlike. Bili su to dobri ljudi, kojom se god rukom križali. Gostoljubivo su iznosili preda me svoju sirotinju, malo kozjeg sira i kaštradine u otučenom emajliranom tanjuru, u bijednim čađavim izbama bez tekuće vode. Nitko se od njih stvarno nije usrećio ratom. Ratni pobjednici, zahvaljujući braniteljskoj penziji od tisuću i po kuna, živjeli su možda tek neznatno bolje od poraženih.

Mrtve ništa ne može vratiti

Tu sam se malo zasramio onoga svoga veselja. Jer, vidite, po strani od pečene janjetine i domoljubnih koračnica iz razglasa na derneku u Čavoglavama, neki su ljudi u tome kraju krvavo ginuli. Netko je izgubio oca ili brata. Mladići ranjeni u trbuh očajno su dozvali mater pridržavajući svoja crijeva u ambulantnim kolima. Ovce koje su vojske u prolazu obijesno pokosile rafalima trunule su u kamenjaru, a krave izbezumljeno mukale u zapaljenim štalama. I od toga vremena jedva da se išta promijenilo.

Marko Perković Thompson vratit će se u svoj zagrebački penthouse koji je kupio ne znam kojim parama, a jadna krševita krajina ostat će jednaka, zarobljena u neimaštini i mržnji. Zaista, ako se baš ne zovete Ivan Čermak, nema puno razloga zbog kojih biste danas trebali biti ponosni na Oluju, a još je nepodnošljivije kad netko na Olimpijskim igrama u Londonu, netko na deviznim dnevnicama, u novoj čistoj trenerci s ušivenim logom sponzora, drzne svoj trud izjednačavati s ratnom patnjom i stradanjem. K

ad se nešto tako bezazleno i lako kao što je rukomet stavi u istu ravan s nečim tako ozbiljnim i teškim poput rata, kao da u osnovi nema razlike između toga da netko izgubi utakmicu i slučaja kad netko izgubi sina. To što je Slavko Goluža rekao jednostavno je skandalozno, odvratno i sramotno.

ante tomić

Naslovnica Hrvatska

VIŠE IZ RUBRIKE