Novosti Hrvatska

Hrvatska

Davor Krile: Kraljevi bakra

Špurtilon i ostima
Mediji su nas ovih dana temeljito informirali o najnovijim osvajačkim uspjesima srbijanskoga “kralja bakra“. Beogradski poduzetnik, kažu, ne može baš dugo bez hrvatskih ljepotica. Uz dužno poštovanje, sva ta navodna lutanja Milana Popovića od Severine do Rozge i druge njegove ljubavne Scile i Haribde doimaju se ipak predimenzioniranima prema posve zapostavljenim a puno frapantnijim trofejnim pohodima hrvatskih kraljeva bakra. Provincijalni kapitalistički duh uvijek se više voli diviti stranom celebrityju nego samozatajnom vlastitom narodnom junaku.

Ostali samo šarafi

A dok Milan Popović puni naslovnice bulevarske štampe birajući i lavirajući – u suštini - između dvije ili tri impozantne javne statue, anonimni domovinski talenti već godinama šutke osvajaju na stotine njih jednako razvikanih i još puno slavnijih, obaraju hametice sve što mogu i libido im, za divno čudo, s godinama neprestano jača. Hrvatski kraljevi bakra, nije tajna, pretežito su muškoljubi. Neće oni oprostiti ni ženama, ne kažem, poznato je kako su onomad u karlovačkom Gradskom muzeju zaveli narodne heroine Nadu Dimić i Nadu Vukić, a u centru Zagreba na leđa pokušali prevrnuti i slavnu Mariju Jurić Zagorku, ali je u Tkalčićevoj ulici manje-više uvijek prometno, pa je prvoj hrvatskoj profesionalnoj novinarki u toj borbi na koncu otuđen samo kišobran. Te sreće nije, međutim, bio skladatelj hrvatske himne, slavni Josip Runjanin: njega su onomad u rodnim Vinkovcima s postamenta odnijeli čitavog. Ostali su samo šarafi.

Za nacionalnu samosvijest jest pomalo porazna spoznaja da su autora “Lijepe naše” nitkovi rastopili, pa potom preprodali nekom skladištu metalnog otpada za 30 kuna po kilogramu, ali još više smeta nerazmjer u krajnjoj cijeni između skladatelja i autora teksta svečane pjesme jedine nam države. Prije pet-šest godina su u Gatima ponad Omiša, naime, ukrali čitavu tonu teškog Antuna Mihanovića: potrajao je na svom mjestu pune dvije godine, da bi domaćem kralju bakra na koncu uprihodio najmanje desetak tisuća kuna zarade. Na skromnom Runjaninu, čija je bista brat-bratu težila pedesetak kila, nepoznati je počinitelj zaradio tek oko 1500 kuna, što je – ako mene pitate – sramotno jeftino, s obzirom na velikanove zasluge i trud.

Ukrali ga s groba

Prateći crne kronike i pothvate hrvatskih kraljeva bakra, čovjek je zadnjih godina mogao složiti gotovo čitav katalog imena za nacionalni kulturni panteon, i za antologiju hrvatske književnosti, i za povijesne čitanke. Autora “Breze“ Slavka Kolara ukralo je u Čazmi, ispred osnovne škole koju je svojedobno pohodio. Bakrena bista Tina Ujevića također je jedne noći misteriozno nestala ispred osnovne škole u zavičajnom mu Krivodolu. Petar Preradović, hrvatski pjesnik, mogao se po drugi put zbunjeno zapitati “mili bože, kud sam zašo’“ kad ga je prije par godina otpilalo s postolja pred istoimenom školom u Zadru, strpalo u vreću i odnijelo u nepoznatom pravcu. Vladimira Nazora, predsjednika ZAVNOH-a i tvorca Velog Jože, kidnapirali su – tko bi se tome samo nadao? – ispred istoimene škole u Krnici, u najeuropskijoj našoj regiji, Istri. Antun Branko Šimić nedavno je iščeznuo iz dvorišta škole u Mostaru. Slikar Vladimir Filakovac imao je još veći peh: njega su ukrali s vlastitoga groba, i to usred kulturnoga i kultiviranoga Zagreba.

Da sveci i apostoli ne bi bili ljubomorni na popularnost pisaca, pjesnika i slikara, pobrinuo se majstor koji je u mostarskome naselju Rodoč ukrao dva metra visok kip Ivana Krstitelja. U Karlovcu su bili još brutalniji: s groblja su odnijeli bistu Majke Božje, a vjerojatno bi kao sekundarna sirovina završio i sam Spasitelj da ga je ona slučajno držala u naručju. Prvi prevoditelj Biblije na hrvatski, Matija Petar Katančić, trajao je u perivoju dvorca u Valpovu više od 140 godina, sve dok ga nekidan nisu premjestili na neko ljepše i skrivenije mjesto i potom preoblikovali u žicu. U navoju kakvoga elektromotora, sad jamačno živi puno dinamičnijim životom.

Devedesetih su godina u Hrvatskoj također preko noći masovno nestajali spomenici: riječ je bila o onim partizanskim i pobude za tu rabotu nisu bile egzistencijalne, nego isključivo ideološke prirode. Šefa države pod čijim se patronatom to događalo rijetki su kritičari tada upozoravali da tu destrukciju zaustavi jer će jednom doći vrijeme kad će se s postolja rušiti i novo znamenje, no vjerojatno nitko tada nije slutio da će to vrijeme doći tako brzo i da će novi val rušenja imati tako banalan motiv kao što su neimaština i glad. Ukraden je tako onomad u Pokupskom i Franjo Tuđman, postavši i sam povijesna sekundarna sirovina. Iz šume Brezovice kod Siska uz pomoć dizalice je odnesen “Ustanak“ Frane Kršinića, jedan od zadnjih spomenika NOB-a, a u Žežini kod Siska prethodno su ukrali i brončanu bistu heroja Domovinskoga rata, zapovjednika 57. brigade HV-a Stjepana Grgca. U Srbiji je, čitam, u slavnom selu solunskih dobrovoljaca Liparu ukradeno i potom rastopljeno čak i njegovo Kraljevsko Visočanstvo Petar Prvi Karađorđević Oslobodilac.

Islamistička rušenja

Prvi domoljub koji uz pomoć 3D printera i nekog adekvatnijeg materijala ponudi rješenje za interventnu zamjenu preostalih brončanih spomenika u ovome dijelu svijeta spasit će ovdašnje nacionalne povijesti od zaborava, no nipošto i ovdašnje narode od galopirajuće bijede. Svaka sličnost s aktualnim islamističkim rušenjima povijesnih spomenika u asirskome gradu Nimrudu na ovome je mjestu posve nategnuta, neprilična i slučajna.

Davor Krile

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 3FirstPrevious[1]23Last