Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Kako ostati svoj na svome

Librofilija

'Poslije kiše' priča je o nekoliko Šerbedžijinih života i jednome pitanju koje su mu prečesto postavljali

U novoj knjizi memoarskih zapisa Rade Šerbedžija bilježi i jedan susret iz bolničke čekaonice u Los Angelesu. Toga dana pokušavao se uživjeti u ulogu kalifornijskog surfera, ali se pokazalo da je toj roli bio skoro pa tragično nedorastao: golemi val zakucao ga je u pješčano dno i dobro natukao.

Nakon što su ga liječnici zbrinuli, na izlasku se susreo s Alom Pacinom. Možda iz potrebe da bude pristojan ili zato što ga je grijala euforija tako svojstvena netom otpuštenim pacijentima, pozdravio je malešnog velikana i podsjetio ga da su se prije tri godine upoznali na filmskom festivalu u Veneciji. Na istoj su pozornici primili nagrade (Pacino za životno djelo, a Šerbedžija za ulogu u filmu "Prije kiše"), za istim ih šankom zalijevali. Ali Al se toga nije sjećao ili mu se nije dalo sjećati. Umjesto da se nasmiješi i izgovori nekoliko kurtoaznih riječi, samo je prosiktao: "So what?" Popišani Rade slegnuo je ramenima i promrsio: "Nothing... Just nothing..."

Nisam siguran da na svijetu postoji puno ljudi koji su kadri na velika zvona svima objaviti kako su – makar i bez vlastite krivnje - ispali budale. Većina bi iz ovoga stvarnosnog materijala istkala anegdotu koja bi počinjala po prilici ovako: "Pacino i ja? Uh, svašta smo nas dvojica zajedno prošli, skupa smo i pili i primali infuziju..." Šerbedžija, međutim, nema potrebu krivotvoriti vlastitu biografiju.

A i zašto bi? Knjizi "Poslije kiše" nije pridruženo imensko kazalo. Da jest, ono bi zvučalo kao zamašan popis celebrityja, domaćih i stranih, iz mnogih sfera javnoga života. S gotovo svima Rade je bio blizak, a slučaj Pacino doima se tek kao bizarna iznimka koja potvrđuje pravilo. Uostalom, bilo bi smiješno da čovjek čije ime se nalazi na špicama tolikih bjelosvjetskih filmova ima potrebu ikome dokazivati tko je i što je.

Premda se - a knjiga o tome potresno koliko i moćno svjedoči – s tim pitanjem Šerbedžija prečesto susretao. Njegov identitet nije intrigirao samo zapjenjene šovene, jednako hrvatske kao i srpske. Na neki bizaran način mučio je, recimo, i Amerikance. Frigalo se njih za glumčevo porijeklo i krvna zrnca, ali nisu znali ništa o njegovu minulom radu. Nisu imali pojma niti su se potrudili obavijestiti da je, primjerice, do četrdesetog rođendana što ga je proslavio 1986. iza sebe imao već pedeset mahom glavnih uloga na filmu i televiziji.

Trebao je stati na rep iste kolone u kojoj su probna snimanja čekali i potpuni anonimusi bez ikakva iskustva. "Poslije kiše" priča je o nekoliko Šerbedžijinih života - vremenu kad je bio višenacionalni miljenik i onome drugome, kad se preobrazio u višenacionalnog izdajnika; dobu kada mu se klicalo kao živućem spomeniku kulture i nekom sljedećem u kojemu je postao prvo nezaposleni emigrant, a potom i prezaposlena međunarodna glumačka zvijezda. Sve se oko njega mijenjalo, samo je on ostajao isti, što mu mnogi – oni koji su na vrijeme i uredno konvertirali - do danas nisu oprostili.

"Poslije kiše" ne zaslužuje preporuku samo zbog svoje nesumnjive dokumentarne vrijednosti. Ova knjiga nije, naime, tek svjedočanstvo o minulim zbivanjima nego i o Šerbedžijinu spisateljskom talentu, osobito vještini da dramaturški precizno zaokruži svako poglavlje - priču, zavodljivo preplićući različite vremenske i prostorne perspektive i posredujući usput puno odmjerenih emocija.

Naslovnica Librofilija