Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Ispovijed jednog metalca

Roman o odrastanju u tranzicijskim devedesetima, u zemlji koja se tek izmigoljila iz željeznog stiska ruskog imperija? Sluti kao još jedan naslov socijalno-kritičke inspiracije u kojemu bi ideološki podtekst mogao pojesti tekst sâm, nije li tako?

Nećete vjerovati, ali nije. „Jelgava '94.“ Latvijca Jānisa Joņevsa (knjigu su na hrvatski prevele Santa Domijan Zviedre i Dorta Jagić) vrlo se temeljito kloni otvorenih političkih pitanja, zadržavajući fokus na delikatnoj temi adolescencije, dakle, pretpostavljajući privatnu povijest svojih junaka onoj nacionalnoj. K

ako mi već pomalo ide na jetra opća pomama za angažiranom književnošću po svaku cijenu, jer naprosto duboko vjerujem kako ima života – dakle, priča! – i izvan zone politike, uronio sam u libar s podosta očekivanja i nada. Izronio sam, pak, ne sasvim sretan. No, krenimo redom...

Glavni junak piščev je vršnjak (Joņevs je rođen 1980. godine), živi u gradiću Jelgavi, i baš kao i svi normalni četrnaestogodišnjaci na svijetu dubinski je nesretan. O njegovim roditeljima ne znamo ništa - općenito, odrasli kao da su izgnani iz ovoga libra - ali možemo naslutiti da su, baš kao i roditelji svih pubertetlija na svijetu, savršeno beskorisni kad treba potomcima olakšati muku odrastanja.

Glavni junak, naravno, nema curu, a ni s prijateljima ne stoji puno bolje. Većinu vremena provodi sklanjajući se pred štemerski raspoloženim vršnjacima. Njegov tugaljivi život počet će se mijenjati tek kad otkrije glazbu. Prvo će infišati u grunge, a onda se prestrojiti na još žešći kolosijek i postati metalac.

Finija gospoda na pragu srednjih godina ili starija (a umjetnici bi, barem na papiru, trebali biti finija gospoda) nerado ispovijedaju svoju mladalačku zanesenost heavy metalom.

Općim kulturnim konsenzusom ta je glazba obilježena kao seljačka, pa nitko ne želi prljati svoj javni lik skrušenim priznanjem da ju je nekoć slušao (ili da, ne daj bože, to i danas čini).

Joņevs je u tom smislu dobrodošla i šarmantna iznimka. „Jelgavu '94.“ nije, naime, mogao napisati netko tko i sam svojedobno nije pripadao metalskoj supkulturi. Na jednoj razini roman se može čitati i kao razbarušeni esej o samoj srži toga glazbenog žanra i njegovim razvedenim stilskim meandrima. U tim dionicama teksta moći će, međutim, uživati čak i čitatelji koji se inače ježe samog spomena muzičke metalurgije, jer je Joņevs vrlo duhovit i tečan pripovjedač.

Dok prati svojega junaka i njegovo društvo na dugome maršu kroz godine obilježene hormonalnim disbalansom, pisac se tek povremeno i ovlaš dotiče društvenoga konteksta u kojemu se njegova priča odmotava.

Da se vratim na početak ovoga prikaza, toj vrsti suzdržanosti rado bih zapljeskao kad mi se ne bi činilo da je u ovom konkretnom slučaju zapravo kontraproduktivna. Joņevsov junak očajnički želi nekome pripadati, biti dijelom šire, čak globalne priče, mladalačkog bratstva povezanog zajedničkim ukusom i svjetonazorom. Njegova, pak, zemlja u to vrijeme ima posve oprečne ambicije, ona se užasava pripadanja bilo kome i više od ičega cijeni jedva stečenu nezavisnost.

Taj nesklad između privatnih i javnih čežnji nudio je, čini mi se, poprilične mogućnosti za razvijanje priče u mnogim pravcima, koje je Joņevsov odlučio ignorirati. Šteta, jer i ovako šarmantna „Jelgava '94.“ mogla je narasti još poneki konfekcijski broj.

Naslovnica Librofilija

VIŠE IZ RUBRIKE