Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Čovjek koji nije svirao imenu

Librofilija

Rodio se kao Kurt Erich Suckert. Kraj Prvog svjetskog rata dočekao je jedva punoljetan, ali s činom kapetana i nekoliko medalja za hrabrost. Nakon demobilizacije, bavio se isprva novinarstvom, a potom rušenjem poretka.

Bio je fašist, i to ne bilo kakav, nego iz prvog ešalona. Sudjelovao je u maršu na Rim 1922. godine, da bi kasnije – kao jedan od viđenijih novinskih urednika toga vremena – davao snažnu logističku potporu Duceovu režimu. Godine 1931. u članku "Umijeće državnog udara" udara po svom dotadašnjem lieblingu Mussoliniju – ali i Hitleru – zbog čega ga vlasti prvo zatvaraju, a potom interniraju (na Lipare, odnosno na Capri).

Turbulentne odnose s poretkom što ga je i sam stvarao održavat će sve do konačnoga sloma fašizma. Do tada će se, pak, baviti književnim radom, graditeljstvom (na Capriju je projektirao vilu na visokoj hridi, koja se općenito drži jednim od najboljih primjera talijanske arhitekture 20. stoljeća) i novinarstvom (kao dopisnik lista "Corriere della Sera" izvještavat će iz Rusije i Ukrajine).

Zadnje dvije ratne godine provest će kao službenik za odnose s civilima u Visokome zapovjedništvu snaga SAD-a u Italiji.
Punu književnu afirmaciju i slavu koja nadilazi matičnu zemlju steći će u poratnim godinama, kad se pozicionira kao važan prozaik i dramatičar, a u svojstvu redatelja potpisat će i jedan zapaženi cjelovečernji film. Nekadašnji fašist u svojim će zrelim godinama postati komunist, a u samrtnu postelju leći će kao – ne biste vjerovali – maoist.



Carl Erich Suckert u povijest se upisao pod pseudonimom koji ga je urekao, mogao bi reći netko praznovjerniji od potpisnika ovih redaka. Jer, jednim potezom izabrao je i ime Curzio Malaparte i političku opciju (prezime mu doslovce znači "loša strana"). Mi ga pak najviše pamtimo po onoj čuvenoj sceni iz romana "Kaputt" u kojoj je opisujući susret s Antom Pavelićem maštom "dogradio" scenu imaginirajući zdjelu punu ljudskih očiju (kao da su bilo kakva groteskna pretjerivanja uopće imala ikakvog smisla u slučaju toga krvoločnog šljama).

Ovdje sažeto ocrtan Malaparteov životopis pun svjetonazorskih lupinga i karijernih driblinga krasno bi pristajao kojemu književnom junaku. Taj je zaključak bio nekom vrstom pretpostavke na kojoj počiva roman "Malaparte, smrt kao ja" bračnog i autorskog para Rita Monaldi i Francesco Sorti (libar su na hrvatski prevele Dragan Vulić Budanko i Ana Biloš).

Velikoga pisca, ženskara, ali – da se ne lažemo – i egocentričnu protuhu oni su pretvorili u protagonista trilera koji se pretežno zbiva na Capriju u osvit Drugog svjetskog rata, dok Malaparte pokušava izmaknuti šapama OVRA-e, fašističke tajne policije koja ga tereti za ubojstvo mlade Engleskinje. Slučaj je ispripovijedan u prvome, dakle, Malaparteovu licu, čiji glas autori s podosta zaigrane uvjerljivosti uspijevaju prenijeti.

Slabosti ovoga romana tipične su monaldijevsko-sortijevske: ne bi mu škodilo da je nekoliko desetaka stranica kraći i da su autori uspjeli zauzdati svoju strast prekrcavanja libra stvarnim osobama u rolama epizodista (kao da nemaju vjere u vlastitu maštu pa se moraju vazda češati o povijesno ovjerene događaje). Unatoč svim prigovorima, "Malaparte, smrt kao ja" zanimljiv je hibrid između trilera i biografske studije o jednom sasvim osebujnom čovjeku koji u životu, sasvim sigurno, nije svirao imenu, nego je šibao sto na sat.

Naslovnica Librofilija