Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica IVANIŠEVIĆ

Raste strava zelena

Librofilija

S piscima je otprilike kao i s filmskim glumcima. Ima ih koji cijeloga života ustvari igraju jednu jedincatu ulogu, podređujući papirnati karakter iz scenarija vlastitoj osobnosti. Ima, međutim, i onih koji svaku ulogu doživljavaju prije svega kao priliku za veliku i temeljitu transformaciju, dubinsko uživljavanje u tuđe iskustvo. Tako nekako stoje stvari i s autorima.

Dio njih od početka do kraja karijere piše zapravo jednu te istu knjigu, samo što se ona u manje ili više redovitim razmacima i pod različitim naslovima plasira na tržište. Drugi, pak, svakim novim djelom vole smjelo iskoračiti na nepoznati im teren, uvijek su spremni izabrati novu temu ili pristup, kloneći se ponavljanja provjerenih recepata.

U potonju kategoriju spada i Daniel Kehlmann. Ovaj Austrijanac s berlinskom i newyorškom adresom (u Njemačkoj trajno, a u SAD-u privremeno boravi kao gostujući profesor), na glasu je kao autor koji je germanskoj kulturi vratio osmijeh, pa ne treba čuditi što se voli poigravati očekivanjima publike koju redovito iznevjeri i to, u pravilu, na blistav način.

Tko se, primjerice, nakon njegova roman „F“ nadao još jednom polifonijskom djelu koje će razmatrati neka vječna civilizacijska pitanja (u tome libru zanimali su ga, primjerice, Bog, umjetnost i novac), ostat će poprilično zbunjen. I to na više načina. Za početak, „Trebao si otići“ (knjigu je na hrvatski prevela Latica Bilopavlović Vuković) baš i nije roman.

Ležerni Francuzi vjerojatno bi rekli da jest, no discipliniranim Nijemcima svojim skromnim opsegom može proći tek kao novela. Potom, ovo je prvi Kehlmannov tekst koji otvoreno koketira sa žanrovskom literaturom, preciznije, s horrorom.

Pretpostavka storiji, nulta pripovjedna situacija od koje se počinje zagrijavati narativni stroj, jest skoro pa bajkovita. Uspješni filmski scenarist oženjen za slavnu glumicu, k tome i otac ljupke četverogodišnje djevojčice, stiže u neodoljivi alpski predjel, u moderno uređenu kuću na osami, gdje bi trebao malo pisati i malo se družiti sa svojom obitelji.



No, taj privatni i profesionalni sklad koji okružuje glavnoga junaka samo je privid: on zapravo puca po svim šavovima. Posao mu zapinje, a odnosi sa suprugom sve su gori. Njegov brak je na nizbrdici, a očinstvo kao da ga više frustrira negoli što mu pruža razloga za veselje, jer nije kadar uživjeti se u razmišljanja svoje malene curice.

Sve nabrojeno samo su, međutim, trivijalne inkomodacije u usporedbi s onim što ga tek čeka. Kao u svim žanrovski dosljednim djelima te vrste, na vrijeme će biti upozoren kako je izabrao potpuno krivo mjesto za radni odmor. Također, kako je već red kod naslova koji žele raspiriti jezu u čitatelja, te će signale ignorirati i time sebi zapečatiti sudbinu.

Kraj novele Kehlmann ostavlja otvorenim prepuštajući čitatelju da jalovo nagađa je li glavni junak žrtva nekog neimenovanog Zla ili vlastitoga duševnog posrnuća. Kao i svaki pristojni horror, i ovaj je, naravno, u svojoj suštini studija o obiteljskome životu.

Autora tu ponajviše zanima naša grozničava potreba da održavamo privid normalnosti čak i u situacijama koje su potpuno izmaknule kontroli. Skoro polovicu knjige glavni junak pokušava uvjeriti svoju kćer kako je sve okej. Neki na podgrijavanje te iluzije potrate polovicu života. Upravo oni trebali bi biti – kako se to danas veli – target Danielu Kehlmannu.

Naslovnica Librofilija

VIŠE IZ RUBRIKE