Sa svakom novom knjigom Semezdina Mehemedinovića imam isti problem. Čim mi padne u šake (libar, ne autor), odjavim se ukućanima, ištekam iz svijeta, povučem u sobu, pa onda kompulzivno čitam. Kad svezak sklopim, sljedećih barem nekoliko dana gnjavim svakoga tko mi natrči u vidokrug savjetom - koji je uglavnom intoniran kao naredba - da se bez okolišanja uputi u najbližu knjižaru.
"Dobro, hvala na preporuci", zna mi uzvratiti manjina pristojnijih znanaca, dakle, onih koji me ne običavaju počastiti kiselim pogledom i odmahnuti rukom, "ali o kakvome se to libru radi?" Tada moja inače neobično rječita malenkost počne petljati, zamuckivati, obilaziti oko merituma pitanja kao kiša oko Kragujevca, grgoljiti i kašljucati sve dok moj sugovornik ne pogleda na sat i uspaničen mi priopći...