Prije kojih petnaestak godina, tumarajući parcelama novoga židovskoga groblja na Žižkovu, zamalo sam promašio posljednje počivalište Franza Kafke. Na jednome granitnom monolitu opazio sam, doduše, poznato ime, ali ono je išlo u paketu s doktorskom titulom. Meni se tada - uostalom, kao i danas - činilo prilično neukusnim ispraćati Kafku na onaj svijet legitimirajući ga zanimanjem koje je prezirao.
Bio je, naime, diplomirani pravnik (doktorski prefiks nije zaslužio disertacijom, nego je tada vrijedila praksa da se sve juriste zakiti tom titulom), radio je u osiguravajućim tvrtkama, neko je vrijeme bio i partner u obiteljskoj tvornici azbesta, no ni u jednom od tih poslova nije nalazio ispunjenje. Toga jutra na Žižkovu potpuno sam podcijenio činjenicu kako Franz nije, naravno, ...