Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Knjigovođa praznine

Gerbrand Bakker: ‘Obilazak’

Već sam jednom u ovoj rubrici pisao o tome kako bi neke knjige valjalo pustiti u svijet bez ikakve bilješke na ovitku. Naravno, ne zato što su urednici, i naši i oni iz bijeloga svijeta nedorasli svome poslu, pa nisu kadri napisati nekoliko pametnih i zavodljivih redaka o priči koja nas čeka između korica nekoga sveska. Naprosto, ima libara čiji sižei - sažeto opisani - zvuče toliko odbojno da će znatiželjnika prije odvratiti od čitanja negoli motivirati da se uhvati ukoštac s knjigom. Takav je bio slučaj i s romanom "Gore je tiho" Gerbranda Bakkera.

"Preporuka" na ovitku poručivala je kako se radi o djelu čiji je glavni junak cijeli život proveo „s glavom ispod krave". Zašto bi, pobogu, itko normalan tratio vrijeme na priču o turobnoj svakodnevici nizozemskoga stočara?! Činilo mi se tada - ruku na srce, i danas tako mislim - kako čovjek uistinu mora imati mazohističku žicu da bi se odvažio na čitanje nečega takvog. No, kako je moja malenkost očito blagoslovljena tim svojstvom, Bakkeru sam dao šansu, a on mi je na toj ljubaznosti rijetko velikodušno uzvratio. "Gore je tiho" jedan je od najljepših romana koji su zadnjih nekoliko godina - a skupilo ih se kroz to vrijeme, vjerujte na riječ - prošlo kroz moje ruke. I da sam kojim slučajem osobno bio angažiran kao urednik, nipošto ne bih mogao preskočiti frazu o životu provedenom "s glavom ispod krave".

Bakker, naime, zaista piše o usamljeniku koji se bavi lopatanjem izmeta tovnih junica, ali tako da se ta priča tiče svakoga od nas. Roman "Gore je tiho" osvojio je europsku publiku, ali i žiri prestižne književne nagrade, jedne od financijski najunosnijih na svijetu, International IMPAC Dublin Literary Award (autoru je pripalo 75 tisuća eura, a prevoditelju trećina tog iznosa). I publiku i struku osvojio je suptilnim umijećem pisanja o usamljenosti, pokoravanju tuđoj volji, potrošenome životu i mogućnosti novoga početka. Roman "Obilazak", što ga je na hrvatski prevela Maja Weikert, još je sumornija proza. I priča ove knjige ambijentirana je u provincijsku nigdinu, samo što se ovoga puta ne radi o nekoj nizozemskoj nego velškoj zabiti. Glavna junakinja, čije ćemo pravo građansko ime saznati tek u završnim dionicama teksta, a koja se predstavlja kao Emily, sveučilišna je predavačica maglovite prošlosti. I tu maglu svaki skrupulozni recenzent trebao bi vrlo oprezno razgrtati.

Iako se ovdje ne radi o djelu koje je ispisano sukladno trilerskoj matrici, kockice mozaika jedne biografije sklapaju se uz puno napetosti svojstvene žanrovskoj literaturi. Teško je čak i naznačiti sve teme kojima se autor bavi, jer ćemo time doći na sklizak teren otkrivanja zapleta. O Emily znamo tek da je utekla iz Amsterdama nakon afere koju je imala s jednim studentom. Kod kuće je ostavila hladne, distancirane roditelje i frustriranog muža koji će u napadu nekontroliranog bijesa zapaliti sveučilišni kabinet, a tijekom istrage upoznati policajca gay orijentacije, s kojim će se sprijateljiti. U Walesu je zakupila staru seosku kuću daleko od naselja, a jedino su joj društvo guske koje počinju zagonetno nestajati. Njezinu jednoličnu svakodnevicu prekinut će prvo dolazak ogrubjelog, sredovječnog seljaka, a potom i susret s mladićem koji navodno istražuje okolicu i ucrtava pješačke rute u kartu. Jedno od najstrašnijih lektirskih iskustava što su ga pretrpjele mnoge generacije učenika tiče se famoznih "opisa prirode". Autori koji nisu štedjeli prostora da bi nam predočili okoliš u koji je njihova priča situirana, svojim su inzistiranjem na sitničavim opisima, recimo, žilica na listovima što ih nesmiljeno povijaju vjetrovi, škrope kapi kiše ili prži podnevno sunce, milijunima su klinaca trajno ogadili čitanje.

Ako strepite spada li i Bakker u tu kategoriju, moram vas uznemiriti: da, ovaj je Nizozemac vrlo zauzet kroničar jedva vidljivih mijena prirodnoga svijeta. No, ne morate se plašiti. Jer, niti ga zanima patetično uzdizanje djevičanskih, pejzažnih ljepota, niti je gnjavator koji deskriptivnim dionicama napucava opseg knjige. On se, naime, i u "Obilasku", baš kao i u prethodnome romanu, bavi predvidivom, uvijek istom svakodnevicom svojih usamljenih junaka. Bakker ne piše ni o čemu drugom nego o praznoj rutini ljudi čiji su životi dospjeli u slijepu ulicu, pa vrijeme s kojim ne znaju što bi činili troše na odrađivanje trivijalnih dnevnih zadataka. Stjerani u egzistencijalnu stupicu, oni kao da su se odrekli budućnosti, pa vazda žive u nekoj vrsti umnožene sadašnjosti, beskrajnome danu čije sporo odmicanje dojmljivo dokumentiraju upravo digresije u prirodni svijet. Pritom Bakker demonstrira uistinu rijedak talent: malo tko može ispisivati suho knjigovodstvo odustajanja i praznine, odnosno pokušaja nadomještanja života njegovom pukom simulacijom, s toliko poetske snage.
Što je stvarnost u kojoj se guše njegovi junaci trivijalnija, jer je sva istkana od prizemnih, običnih, u suštini beznačajnih, repetitivnih radnji, to se roman uspinje više. Nitko danas ljepše - ali ni beznadnije - ne piše o usamljenosti od Gerbranda Bakkera.

Vrtlar i klizač

Gerbrand Bakker rodio se 1962., studirao je nizozemski jezik i književnost, a dugo godina svoje je račune plaćao titlujući sapunice. Autor je etimološkog rječnika nizozemskog jezika, a prije deset godina diplomirao je vrtlarstvo, čime se i danas bavi. Osim što grabljama dotjeruje tratine, zimi radi i kao instruktor klizanja. "Obilazak" je 2013. nagrađen britanskom književnom nagradom Independent Foreign Fiction Prize za najbolje književno djelo prevedeno na engleski jezik.

Plod depresije

Roman "Obilazak" Bakker drži svojim najosobnijim djelom: „Tekst je nastao u vrlo depresivnome razdoblju moga života. Pisao sam ga instinktivno, kao da je neka sila htjela da on iziđe. Tek sad shvaćam da se ovaj roman strašno puno tiče mene samoga. Pisao sam ga iz podsvijesti, i ne znajući zapravo što činim." Bakker inače tvrdi kako su pisanje i vrtlarenje kompatibilne aktivnosti, te da mu šuštanje uvelog lišća dok ga u jesen skuplja otključava i oslobađa podsvijest.

Naslovnica Librofilija