Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

U ime oca i sina

librofilija

U drugoj polovici sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća u Italiji i Njemačkoj cvali su naizmjenice crni i crveni teror. Smaknuća uglednih političara, sudaca ili poslovnih ljudi smjenjivala su se kao na tekućoj vrpci. No, nisu sve žrtve bile precizno naciljane. Ubijalo se, vrlo često, i sasvim neselektivno: podmetanjem bombi u javne prostore. To je, razumljivo, u javnosti širilo atmosferu straha, pa i prave paranoje.

Unatoč svemu, obje su države tih godina Hrvati doživljavali kao obećane zemlje. U Njemačku su odlazili raditi, a u Italiju trošiti. Jedni su crnčili na bauštelama, drugi arčili po buticima. I jedni i drugi jednako nezainteresirani za terorizam koji se događao oko njih i čije razloge nisu uspijevali shvatiti, što je katkad vodilo i do tragikomičnih zapleta. Jednome su tako Splićaninu ukrali auto dok je on praznio police u nekoj tršćanskoj robnoj kući. Policajci kojima je prijavio nemili slučaj stali su ga uvjeravati kako nema razloga za brigu, jer će oni sigurno pronaći njegovo vozilo. Moj grintavi sugrađanin na to je tek hladno procijedio: "Oćete, oćete, ka šta ste našli i Alda Mora."

Time je sudbina njegova automobila bila zapečaćena. Problem s razumijevanjem duha toga vremena ima, očito je, i mladi talijanski pisac Giorgio Fontana. Da bi barem pokušao shvatiti narav tzv. Olovnih godina napisao je roman "Smrt sretnog čovjeka" (na hrvatski ga je prevela Ira Martinović) i situirao ga u 1981., godinu svog rođenja. Priča je to o sucu Giacomu Colnaghiju, voditelju male skupine istražitelja koji pokušavaju ući u trag teroristima i izvesti ih pred lice pravde. Glavni junak sve je samo ne birokratski rutiner koji se tim poslom bavi bez previše razmišljanja o motivima osoba koje progoni. Za početak, Colnaghi je sasvim osebujno ideološki formatiran. Predani je katolik, ali njegova politička uvjerenja bliža su drugoj strani svjetonazorskog spektra, pa bismo ga otprilike mogli nazvati "ljevokršćaninom". To, naravno, znači da je izvan svih glavnih tokova, ali i meandara političkog života, "neumreženi" individualac kojemu nitko ne čuva leđa, u trajnom i loše prikrivenom sukobu s vlastitim šefom.

Dok se hrva s repovima jednoga slučaja, Colnaghiju se čini kako je kudikamo lakše voditi kriminalističku istragu, otkriti počinitelje terorističkoga čina i pospremiti ih u zatvor, negoli shvatiti motive koji su te mlade ljude natjerali da bez zadrške potonu u spiralu bezumnoga nasilja. Osim što je priča o bremenitoj povijesnoj epohi, "Smrt sretnog čovjeka" je i duboko intimna storija o ocu, mužu i sinu, koji iskreno pokušava biti na visini svih tih triju uloga, ali mu se čini kako zbog posvećenosti poslu uporno iznevjerava očekivanja svojih najbližih. Opterećen osjećajem krivnje, on je zaglavio u škripcu između, recimo to tako, "spašavanja svijeta" i spašavanja vlastitog života.

Priču o Giacomu Colnaghiju Fontana nam izlaže presijecajući je povijesnim digresijama, dionicama čiji je protagonist sučev otac, Ernesto, siromašni radnik, antiklerikalac i ljevičar kojega će strijeljati fašisti. I on se, birajući između povijesne i obiteljske uloge, odlučio viši cilj pretpostaviti bližemu. Spašavajući obraz zemlje, unesrećio je one koje je najviše volio. I upravo je očeva sudbina onaj opominjući znak koji Colnaghija tjera na uporna i mučna samopropitivanja.

U bilješci na kraju knjige autor priznaje kako je svoga junaka dijelom modelirao i po uzoru na suca Guida Gallija, ubijenog u atentatu što su ga izveli članovi terorističke ćelije Prima Linea. U jednome drugom libru, zbirci eseja Claudija Magrisa pod naslovom „Al' povijesti nije kraj" (o kojoj ćete moći čitati sljedeće subote), pronašao sam zanimljiv podatak. Prije nego što je izišao iz stana i zakoračio u susret ubojicama, sudac Galli sinu je na stolu ostavio poruku sljedećeg sadržaja: "Alex, ako ideš u kupnju, kupi mi i malo kave. Ciao, tata." Između pisanja te rečenice koja dirljivo zrcali prisnost i toplinu, ali i, makar nehotice, slavi ljepotu običnoga života te ispaljenja metka koji je jedan život nepovratno ugasio, protekle su samo minute. O tome jezivom srazu normalnosti svakodnevice i sljepila terorizma Fontana je napisao cijelu knjigu.

Premda je u njezinom fokusu istražitelj, "Smrt sretnoga čovjeka" sve je prije negoli triler. To je poetična priča o naoko paradoksalnom čovjeku: osobi u kojoj ključaju dramatična i bolna proturječja, ali koji je, unatoč tome, ili možda baš zato, čvrstih i postojanih uvjerenja. Osim što propituje razloge, smisao, pa i same domašaje državne represije, ova je knjiga zaokupljena i pitanjem ugnjetavanja, odnosno pokoravanja u okvirima obitelji. No, prije i poslije svega, radi se o duboko uznemirujućoj priči o našim prioritetima: o tome kako sačuvati čast i samopoštovanje pristajući na borbu za viši cilj, ali i naličju toga plemenitog pregnuća, žrtvi koju će zbog takvog izbora platiti oni koje se ne pita, naime, najbliži. Fontana ovim romanom možda sebi nije uspio objasniti duh Olovnih godina, ali je zato pred sve nas čitatelje moćno postavio pitanja koja nadilaze epohu i uvijek se iznova vraćaju.

Novinar i aktivist
Giorgio Fontana rođen je 1981. u Saronnu, studirao je filozofiju na sveučilištu u Milanu, a djeluje kao novinar, književnik i predavač u radionicama kreativnog pisanja. Njegov publicistički rad presudno je obilježen angažmanom na promicanju ljudskih prava i građanskih sloboda. Osim što surađuje u većem broju tiskanih i elektroničkih medija, objavio je i dvije knjige sabranih reportaža, eseja i novinskih članaka.

Nagrađivani roman
"Smrt sretnog čovjeka" na matičnom je tržištu objavljena 2014. godine. Do sada je ovjenčana dvjema uglednim nagradama, Premio Campiello i Loria, te prevedena na sedam jezika. Fontana je kao romanopisac debitirao 2007. knjigom „Buoni propositi per l'anno nouvo", za kojom su slijedila djela „Novalis" (2008.) i „Per legge superiore" (2011.). Baš kao i u novinskim tekstovima, i u prozi je zaokupljen etičkim pitanjima ispred i iza kojih stoji politički podtekst.

 

Naslovnica Librofilija