Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Od Berlina do Jasenovca

librofilija

Kako zgodno! U jeku polemika o Jasenovcu stiže nam knjiga škotskoga pisca Philipa Kerra kojega ne muče nikakve sumnje. Dok dio Hrvata i nadalje razbija glavu preteškim pitanjem je li se radilo o stratištu ili, pak, o ljupkome resortu all inclusive tipa, on taj mračni topos u bilješci na kraju knjige ovako definira: "Nije to bio koncentracijski, odnosno logor smrti u smislu u kojem je to bio Auschwitz, već logor za ubojice, gdje su sadisti (...) mogli do finesa razvijati svoju okrutnost."

Kerr nije povjesničar nego beletrist, ali trajno zaokupljen historijom, k tome još i dovoljno skrupulozan da temeljito istražuje ambijent i vrijeme u koje smješta svoje priče. Najpoznatiji je po serijalu čiji je protagonist berlinski policajac Bernie Gunther. U mnogo čemu nalik Chandlerovu Philipu Marloweu, i on je cinični, deziluzionirani samotnjak koji prezire svaki autoritet, šarmantni luzer zaljubljive prirode i uvrnuta smisla za humor. S takvim svojstvima nije, naravno, lako biti istražitelj u Los Angelesu tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća. No, kudikamo je teže baviti se tim poslom u nacističkome Berlinu. Bernie Gunther bio je socijaldemokrat i nije se u međuvremenu prestrojio na pravovjerni kolosijek. Hitlera prezire, ali dovoljno suzdržano i tiho da bi uspio nekako preživjeti. Njegov credo nije nimalo herojski: "Ne volim stavljati glavu u torbu ako baš ne moram. Zato što mi se ona drži za vrat. Što mi je važno za kimanje." Unatoč proklamiranoj težnji da se kloni svake nevolje, to mu baš i ne polazi za rukom. Iz knjige u knjigu uvaljuje se u zapetljane slučajeve pokušavajući nešto naizgled nemoguće: sačuvati glavu, ali i vlastito dostojanstvo. Premda je obilježen reputacijom čovjeka s upravo skandaloznim manjkom entuzijazma za vladajući poredak, ipak uspijeva nekako plivati. To ponajprije ima zahvaliti općoj društvenoj klimi paranoje i zaplotnjaštva. Naime, visoko pozicionirani nacisti vrlo predano jedni drugima rade o glavi, pa je iskusni kriminalist i potpuni politički marginalac poput Bernieja često jedina osoba kojoj mogu uistinu vjerovati.

"Dama iz Zagreba" (koju je na hrvatski preveo Goran Čolakhodžić) deseti je roman ovoga dugovječnog serijala. Bernie Gunther u međuvremenu je bio svagdje i prošao svašta, trapeći se na širokome potezu od Berlina do istočnoga fronta. Godinu 1943. dočekuje u činu kapetana SD-a (Sicherheitdiensta, obavještajne agencije, sestrinske organizacije Gestapoa) i dobiva angažman od strane samog ministra propagande, Josepha Goebbelsa (Mahatme Propagandhija, kako ga Gunther zove, naravno, u sebi, da nitko ne čuje). Ministar je opčinjen popularnom glumicom Dalijom Dresner i pokušava je privoljeti da odigra glavnu ulogu u novom filmu Veita Harlana (radi se, dakako, o stvarnoj osobi, zloglasnome nacističkom državnom redatelju, autoru „Židova Süssa"). No, Dalija se odbija vratiti glumi sve dok konačno na dozna za sudbinu svog oca kojemu se u ratnim zbivanjima izgubio svaki trag. Njezino pravo ime je Sofija Branković, porijeklom je iz Hrvatske, pa Goebbels angažira Gunthera da krene na put u Pavelićevu NDH.

Potraga za nestalim čovjekom preplest će se s pričom puno šireg zamaha, kompliciranim političkim driblingom što ga režiraju nacisti pokušavajući se osigurati u slučaju poraza. Kako je i red kod boljih krimića, Bernie će se u bezbroj navrata naći između čekića i nakovnja pokušavajući spasiti ne samo sebe nego i dvije dame: jednu koja mu je samo draga i drugu u koju je beznadno zaljubljen. Napeta priča odmotava se u slogu klasičnog hard-boiled romana, predstavljajući Kerra kao uzornog učenika Raymonda Chandlera ("Čitava mu je očna jabučica visjela niz obraz kao nemarno posluženo poširano jaje", veli pripovjedač na jednome mjestu). Ono što, međutim, "Damu iz Zagreba" izdvaja iz mnoštva sličnih naslova upravo su dionice koje se događaju u Hrvatskoj. Nakon što doputuje u Zagreb, Gunther će nastaviti potragu za Dalijinim ocem sve do Jasenovca. Zločini kojima će tamo svjedočiti na skali užasa obilato će nadmašiti sve što je do tada imao prilike vidjeti. A nagledao se svega. Na skliskome terenu rekonstrukcije jednoga vremena i podneblja Kerr nije načinio nikakvu grešku. S puno istraživačke akribije uspio je oživiti endehaziju i proizvesti mučninu ne samo kod svojega zatravljenog junaka nego i kod čitalačke publike. Njegovo poznavanje prilika u kvislinškoj Pavelićevoj državi nije priručno i "odokativno", napabirčeno iz nekoliko preglednih članaka, nego je, očito, plod dubokog, temeljitog, studioznog izučavanja mnogih relevantnih (i detaljnih) izvora. Zato je i emocionalni učinak što ga proizvodi upravo razoran.

"Damu iz Zagreba" teško je čitati a da ne osjetite sram što dijelite nacionalnost s ološem koji je u četiri godine počinio tolika zvjerstva, a čiji su štovatelji danas neobično živahni i poletni. Da se mene pita, Kerrovu bih knjigu odmah stavio na popis lektire: em bi djeca uživala u majstorskom krimiću, em bi se bolje nego u mnogim našim udžbenicima obavijestila o pravoj naravi NDH.

 


Piše kemijskom
Philip Kerr rodio se 1956. u Edinburghu. Studirao je pravo i filozofiju, a radio je kao novinar i copywriter u marketinškoj agenciji Saatchi & Saatchi sve do 1989., kad se potpuno posvetio pisanju. Osim ciklusa o Bernieju Guntheru, objavio je još petnaest romana. Pod pseudonimom P. B. Kerr piše i zapažena djela za djecu (do sada je publicirao sedam romana iz serije "Children of the Lamps"). Oženjen je spisateljicom Hane Thynne, živi u Londonu i piše vrlo staromodnim rekvizitom - kemijskom olovkom.

Guntherov debi
Prvu knjigu o Bernieu Guntheru Kerr je objavio 1989. godine. Nakon trećeg romana, serijal je stavio na čekanje punih petnaest godina, da bi mu se trijumfalno vratio 2006. Nakon "Dame iz Zagreba" ove je godine publicirao jedanaesti roman iz ciklusa, pod naslovom "The Other Side of Silence", a već je najavljen i izlazak dvanaestog ("Prussian Blue"). Prvijenac o Guntheru kod nas je pod naslovom "Ožujske ljubice" 2004. objavio zagrebački nakladnik "Bookglobe".

Naslovnica Librofilija