Mišljenja Kultna 22

Kultna 22

Leo Kovačić

Nikako s proljeća

kolumna lea kovačića
Tomislav Mamić je i 2009. godine kao predstavnik malih dioničara ušao u Nadzorni odbor. Tamo je proveo dvije godine, baš u periodu kada je klupska kasa poharana, a dug narastao na više od 80 milijuna kuna, da bi bez riječi otišao taman pred ulazak “Našeg Hajduka”

Zaista ima nešto posebno u tom čuvenom “Hajdukovom proljeću”. Nešto nama nedokučivo i okultno što ljudima pomuti razum i osjećaje, nešto što ih iz godine u godinu nepogrešivo udara u mali mozak i baca u očaj ili depresiju, nešto što igrače pretvara u bezmude jadnike, nešto što kukavice i licemjere tjera da pišu o herojima, a miševe da podviju rep i napuste brod već na prvi znak uzbune... Drugog, suvislijeg objašnjenja za ovo što se događa(lo) proteklih dana oko Poljuda jednostavno – nemamo.

No, krenimo redom. Hajduk su, podsjetimo, u nepunih tjedan dana, što svojom, što tuđom voljom, napustili predsjednik Marin Barbić, sportski direktor Goran Vučević, predsjednik Nadzornog odbora Ljubo Pavasović Visković te na koncu i Tomislav Mamić, najveći pojedinačni dioničar.

I više nego dovoljno da nam dežurni dušebrižnici, isti oni koji su godinama zatvarali oči i kriminal u splitskoj nogometnoj instituciji pakirali u šareni celofan, objasne kako se radi o klasičnom raspadu sistema, kolapsu rukovodstva i “utopiji” koja se gura pod egidom “narodnog kluba”.

Kolektivna šizofrenija, naime, započela je u najmanju ruku hrabrom odlukom većine članova Nadzornog odbora da se nakon četiri godine rada zahvale Brbiću, uz opravdanje kako je vrijeme za novi iskorak. Nisu ga smijenili jer je bio loš.

Naprotiv. Već zato što su procijenili da se može i mora bolje, odnosno da Hajduk zaslužuje više. Premda su to napravili potpuno legalno, preuzimajući pritom na svoja pleća ogromnu odgovornost za drastičan rez koji će, ne uspiju li u svom naumu, morati objasniti vojsci od 36 tisuća članova umornih od stalnih potresa i razočarenja, njihov potez izazvao je šok među hajdučkim pukom, a potom i domino efekt ostavki i odlazaka.

Kako i spada, u Spektru ćemo se još jednom, po posljednji puta, prisjetiti bivših funkcionera i ljudi koji su predvodili “bijele” zadnjih nekoliko godina, točnije otkako su napaćenim klubom, zahvaljujući prije svega entuzijastima iz udruge “Naš Hajduk”, zapuhali neki novi, demokratski vjetrovi...

Brbić

Nakon dvadeset i kusur godina haračenja i promenade svakojakih likova koji su, eto, imali obraza sjesti u u fotelju predsjednika, sredinom 2012. godine na čelo Hajduka stigao je Marin Brbić. Izabran je putem javnog natječaja, nešto o čemu navijači drugih klubova u ovoj smiješnoj državi i još smiješnijoj nogometnoj ligi mogu samo sanjati, i na toj je funkciji izdržao gotovo četiri godine. Iako to, ruku na srce, s obzirom na konkurenciju i nije bio pretežak zadatak, ostat će upamćen kao ponajbolji kormilar “bijelog broda” od devedesetih na ovamo i jedini za kojeg se nije zalijepila niti jedna, pa ni najmanja afera. Samo ta činjenica, u usporedbi s onim što smo gledali po poljudskim kancelarijama prije njega, je pothvat vrijedan divljenja.

Ipak, Brbićeva najveća pobjeda je što je i najvećim skepticima dokazao kako se predanim radom i poštenjem može napraviti i ono što se u prvi mah čini nemogućim – vratiti više od sto milijuna kuna duga, povećati bazu navijača, pokrenuti uništeni marketing, pokazati zube HNS-u, te približiti Hajduk ljudima i usmjeriti ga “dugom cestom” u neku bolju budućnost. Brbiću za sve to jedno veliko - hvala.

Vučević

Vjerni Brbićev suputnik, čovjek koji je vjerojatno istrpio najviše kritika, pogrdnih nadimaka i medijskog orgijanja na svoj račun, očekivano, dao je neopozivu ostavku na mjesto sportskog direktora odmah nakon što je postalo jasno da će “bijeli” tražiti novog predsjednika.

Ne trebamo se lagati, imao je Vučević puno grešaka: lutalo se na sportskom planu, šaralo s trenerima i sumnjivim pojačanjima, dijelila radna mjesta očitim diletantima u omladinskoj školi..., no isto tako nitko mu nikada nije zahvalio što je prihvatio raditi vjerojatno najteži i najosjetljiviji posao u Hajdukovoj hijerarhiji, i to u situaciji kada je klub doslovce preživljavao, boreći se s milijunskim dugovanjima i stotinama naslijeđenih sudskih sporova. Zamjerali su mu da je “mlakonja”, a on se junački uhvatio posla u uvjetima kada nitko drugi za to nije imao hrabrosti.

Iako je većina simpatizera pozdravila njegov odlazak, prije svega zato što je i sam nekoliko puta nudio ostavku, ostaje žal što nismo vidjeli kako će se ponašati i što može učiniti sada kada je Hajduk konačno izronio iz financijskih dubioza te konačno može izdvojiti značajnija sredstva za popunjavanje kadra prve momčadi. Barem nakratko. Taman da se naruga svim svojim “obožavateljima”...

Pavasović-Visković

Najdugovječniji nadzorni koji je na prošlim, drugim po redu demokratskim izborima, dobio i najviše glasova registriranih članova, za razliku od Brbića, odlučio je sam otići. Razlog? Smijenilo Brbića (!?).

Da, pobunio se Ljubo jer Nadzorni odbor po tom pitanju nije bio jednoglasan, pa nas je danima zamarao kmečanjem kako on ne može trpiti teror većine. Drugim riječima, kad više nije moglo po njegovom, demokratska načela koja se već godinama treniraju na Poljudu više mu nisu bila dovoljno dobra. Šteta.

Do ove blamaže, pamtili smo ga kao beskrupoloznog borca, čovjeka bez dlake na jeziku koji je redovito u tv debatama “šamarao” razno-razne peternele, svetine i ostale plaćenike maksimirskoga gazde. Očito su i navijači imali povjerenja u njega, ponovno ga izabravši u NO, a on im se odužio - bijegom. No, kad bolje promislimo, možda i bolje da je tako završilo.

Mamići

Prvo su krenuli u tzv. “neprijateljsko preuzimanje” koje je razotkrio bivši ministar financija Boris Lalovac, odbivši im prodati dionice koje u Hajduku ima Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (DAB), zatim su potpisali ugovor s “Našim Hajdukom” kojim se obvezuju da neće postati većinski vlasnik kluba, odnosno da će podržavati projekt koji je već naveliko zaživio, pa i po cijenu da upravljanje svojim udjelom prepuste navijačima, da bi se na koncu uvrijeđeno povukli iz kluba, i to kada su prvi put preglasani, odnosno kada je većina nadzornika donijela odluku koja im nije po guštu.

Za razliku od, recimo, Vučevića koji se dostojanstveno oprostio od svoga kluba, naglasivši pritom kako je Hajduk uvijek na prvom mjestu, otac i sin Tomislav i Zoran Mamić odlučili su javno progovoriti o svemu što ih tišti. Jadikovali su tako kako ih nitko nije obavijestio da će se Brbić smijeniti, kako više ništa nema smisla, kako ovakav sustav nije dobar, a otkrili su nam i što se sve događalo na sjednicama Nadzornog odbora, prepričavši usput nekoliko zanimljivih anegdota. 

Na žalost, opet nisu objasnili zašto ovako nisu postupili i 2011. godine. Naime, Tomislav Mamić je i 2009. godine kao predstavnik malih dioničara ušao u Nadzorni odbor. Tamo je proveo dvije godine, baš u periodu kada je klupska kasa poharana, a dug narastao na više od 80 milijuna kuna, da bi bez riječi otišao taman pred ulazak “Našeg Hajduka”.

Tko zna, možda mu je tada sustav bio dobar bez obzira na svu štetu koja se kasnije sanirala pune četiri godine, možda su mu tadašnji nadzornici poput Ivice Livaje ili Mirana Pelivana zvanog Mrki bili bolji partneri i sugovornici, a možda jednostavno nije primijetio da milijuni cure i da Hajduk juri prema stečaju? Ništa, pričekat ćemo njihovo novo obraćanje javnosti. Uvjereni smo da neće proći dugo...

Naslovnica Kultna 22