Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Koji je Plenković pravi: onaj koji se smiješi u inozemstvu ili onaj koji se mršti u domovini?

Jučer, danas, malo sutra

Čovjek zaista ne treba biti diplomirani dramaturg da bi razumio kako se u žanrovskim filmovima gradi napetost. Što će vam puste godine studija, sve vježbe, ispiti i kolokviji, kad je i vrlo ograničeno gledateljsko iskustvo sasvim dovoljno da biste se uputili u samu srž problema. Sve, naravno, počinje od savršenog sklada.

Ambijent u kojemu će se priča zakotrljati u pravilu je idiličan; na prvi, drugi i treći pogled čini se da tamo ne mogu vrebati nikakve opasnosti. A i kako bi se išta ružno moglo dogoditi kad se sve osobe koje vremenom imate priliku upoznati domaju pristojno i dobrodušno, dapače, pomalo vas čak i nerviraju svojom nametljivom srdačnošću. Upravo u trenutku kad vam živce počne svrdlati crv sumnje - jer vam se čini da ste izabrali krivi film; htjeli ste pogledati triler od kojega se ledi krv u žilama, a pred vama se odmotava nekakva limunada iz harmoničnog predgrađa – nešto na ekranu izmakne iz predvidivog reda stvari.

Ljubim ruke

Ljupka slika savršenog svijeta napukne, a jedan od likova otkrije nam do tada vješto zatajenu stranu svoga karaktera koji se više ne doima tako neodoljivo toplim. Štoviše, kako odmiču minute sve vam je zazorniji, da biste na koncu shvatili kako je posrijedi opaki negativac s dva lica: ispod maske idealnog susjeda koji je sa svima da „ljubim ruke“, krije se zapravo patološki nasilnik. Od te točke prepoznavanja bad guya pa do odjavne špice filma sve se svodi na jedno: morate čekati da glupom glavnom junaku sine ono što je obasjalo vas, naime, spoznaja da mu prijetvorni šupak radi o glavi.

Gledateljsko iskustvo, osobito ono stečeno praćenjem produkcije krimića i horrora, neobično je dragocjeno da bi se shvatilo kako funkcionira hrvatska politika. Kao što i prosječni manijaci u hollywoodskim filmovima imaju dva lica – ono nalickano za široku javnost i ono brutalno za po doma - tako i naši viđeniji čimbenici uporno bruse vještinu održavanja svjetonazorskog paralel-slaloma.

U bijelome svijetu manekeni su uglađenosti, tvrdokorni zagovornici pravnoga reda i institucionalnog poretka, na stranima jezicima tečno se gnušaju svakog pokušaja opstrukcije željeznih pravila igre što su ih propisale civilizirane zemlje. A doma? Doma su na visini – odnosno nizini – najgorih među svojim biračima: pristojnost drže izrazom slabosti, za zakonitu proceduru friga ih kao i za lanjski snijeg, a privrženost etosu hajdučije glasno i srčano ispovijedaju.

To osebujno hrvatsko, dakle shizofrenično „da, ali ne“ prekrasno je nekidan ilustrirao hrvatski premijer kazavši kako bi „bilo jako važno da se ne stvara dojam da Hrvatska ne poštuje presudu“. Da se s terena stvarnosnih trilera vratimo u svijet hollywoodskih napetica, kakva bi filmska scena mogla ilustrirati ovu objavu koja zaslužuje biti upisana u imaginarni Hall of Fame beskrupuloznog cinizma?

Zamislimo glavnoga junaka sklupčanog na podu svoje garaže. Negativac, onaj naoko savršeni susjed s početka ove kolumne, upravo ga je istukao kao vola u kupusu. Gledatelju je žao bejzbol palice pune friži i mrlja od krvi, a kako tek ne bi sažalijevao sirotana po kojemu je batina orgijala. Nasilnik je još zadihan od silna napora – da je, brajo moj, lako mlatiti, svatko bi se time bavio – ali je očito da polako vraća duševnu ravnotežu. Ništa tako dobro ne smiruje živce kao malo tjelovježbe. „Čuj, stari“, s osmijehom će štemer svojoj žrtvi, „bilo bi jako važno da se ne stvara dojam kako ja tebe ne poštujem“.

Jednako uvjerljiv jest i Plenkovićev pokušaj ispravljanja tobože krivog dojma. Tom rečenicom on je vrlo učinkovito uspio iznervirati svih po redu: i militantnu falangu kojoj se želi dodvoriti dajući svoj doprinos beatifikaciji pravomoćno osuđenog ratnog zločinca, i one koji još nije poharala demencija pa pamte dane ponosa i strave iz prve polovice devedesetih.

Danas jedno, sutra drugo

Netko naivniji sad bi se mogao upitati koji je Plenković pravi: onaj koji se smiješi u inozemstvu ili onaj koji se mršti u domovini? Takve moram razočarati. Odgovor na pitanje je li naš gospodin premijer „ovakav“ ili „onakav“, glasi: On je, na žalost, „ili“.

Cijepljen od stava, ispražnjen od bilo kakvog sadržaja, prosijan od uvjerenja. Njegovo je jedino svojstvo da svojstva nema.

Uzalud se trude oni koji bi ga htjeli pročitati - Plenković nije knjiga, nego prazna bilježnica. Zato i može, kad ustreba, biti produhovljeni Europejac, a već sutradan sušta suprotnost tome uglađenom gospodinu svjetskih manira.

Da zaključim – a oslanjajući se na njegovu retoriku, „bilo bi jako važno da se ne stvara dojam kako Plenković ikoga uistinu poštuje“.

Naslovnica Jučer danas malo sutra