Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

I sloboda misli pod udarom poreza na rizično ponašanje?

Jučer, danas, malo sutra

Zacijelo ste čuli, prijete nam uvođenjem poreza na rizično ponašanje. Kao medicinski potpomognuti nepušač (da parafraziram staru pjesmu Bijelog dugmeta, patim evo 117 dana), ne bih se trebao brinuti. Ali kapacitet moje sućuti bitno je veći od kapaciteta mojih pluća, pa ne mogu odoljeti a da ne zamrčim koji redak u obranu dojučerašnjih kolega, nikotinskih džankija.

Jadna je država čije fiskalno zdravlje čuvaju bolesnici, a financijsku neovisnost brane ovisnici. No, upravo je strašno kad se porezno zlostavljanje jedne – i to ranjive - kategorije građana zaklanja frazom koja pretpostavlja kako je vladajuća garnitura normirala ne samo poželjan, nego i jedini prihvatljiv životni stil. Jer, zaživi li ljupka fraza o rizičnom ponašanju, na udaru države neće se naći samo pušači. Oni će biti tek prvi zamorci iz duge kolone žrtava čije će džepove opustošiti poreznici.

Uostalom, razmislimo načas o značenju novoskovane sintagme. Kad bismo desetoricu ljudi zamolili da nam ukratko opišu kakvo ponašanje oni drže rizičnim, sva je prilika da bismo dobili deset vrlo različitih odgovora. Meni je, primjerice, sudjelovanje u ekspediciji "Vlaji na Himalaji" bogom dani primjer ne samo rizičnog, nego upravo suicidalnog ponašanja.

S druge strane, prekaljenom alpinistu i pustolovu Stipi Božiću to je čista kamilica, blaži oblik rekreacije kakvu mogu upražnjavati i tjelesno zapuštena gospoda srednjih godina. Okej, priznajem, baš i nisam naročiti ekspert za odmjeravanje opasnosti koje mogu (ili ne moraju) vrebati na nas. U mome svijetu čak i malo žustrija šetnja do kvartovskog dućana ima sve odlike visoko rizičnog pothvata, pa me nitko ne bi trebao preozbiljno shvaćati.

No, razumjeli ste što želim reći. Što u jednome čovjeku potiče paničan strah, u drugome izaziva djetinje veselje. Razmislimo li metodičnije i dublje, shvatit ćemo kako je nemoguće postići društveni konsenzus oko toga što je rizično, a što nije. Dok neki strepe čak i od trivijalnog bicikliranja, nekima se ni svemirski let ne čini dovoljnim izazovom. Da i ne govorim o tome u kolikoj mjeri stanovite dame i gospodu zna uznemiriti sadržaj pojedinih knjiga čije čitanje oni smatraju hazardnom aktivnošću prvoga reda. Uostalom, što je drugo slavni crkveni Indeks librorum prohibitorum nego tek popis visoko rizičnih knjiga?

Kad ispod svega podvučemo crtu, zaključak je, bojim se, neizbježan: prođe li zakon o oporezivanju rizičnog ponašanja, proći će i totalitaristički princip da samo država smije propisivati koje su vrijednosti poželjne i prihvatljive, a koje to nipošto nisu. Za sada je rizično tek pušenje. Već sutra to može postati slobodno mišljenje. Da se na lažemo, ono to oduvijek jest, jer je u prirodi svakog intelektualnog napora da ljulja uvriježene stavove, korodira ih sumnjom, pa onda pili oštrim zupcima argumenata. Samo što se takvo ponašanje još uvijek ne sankcionira. A moglo bi. Recimo, zgodnim porezom na dodanu misao, koji će se službeno zvati porezom na rizično ponašanje.

Zanimljivo, nove financijske prijetnje zgodno su koincidirale s vijestima koje najavljuju vojni preporod Hrvatske. Zdravstveni sustav na samom je rubu kolapsa zbog grozomornih dugova, državna blagajna avetinjski je prazna, ali će se, eto, na neku čudnu foru naći para za podizanje pričuve i režiranje ratnih igara po šumama i gorama naše zemlje ponosne. Kupuju se helikopteri (Blek Havkovi, kako je to na tečnome engleskom najavio ministar obrane), a dat će bog gotovine i za cijelu eskadrilu borbenih lovaca (jer bez aviona nema ni države, poručio je Krstičević).

Osim za živu silu i ubojita materijalno-tehnička sredstva, kod nas ima para i za osvajače olimpijskih medalja, čije bi se mirovine, ako je vjerovati državnoj tajnici Janici Kostelić, trebale uskoro udvostručiti. Proračun kulture na povijesnom je minimumu, znanost nam diše na škrge, obrazovni sustav primjeren je dobu industrijske revolucije, a ne 21. stoljeću... Ali koga briga? Važno je tek da se nađe para za sletovske inscenacije, parade mišića i sile, uniformirane masovke, stadionske koncelebrirane mise, dane mladosti i kristalne noći, patetične ceremonijale koji bi trebali posvjedočiti željezno narodno jedinstvo, podložnost jednoj volji, usiljeni, ali radosni marš na jedinome ispravnom putu u bolju budućnost, koji vodi preko groblja.

Zadnjih dana kao da se na bavimo ničim drugim nego postavljanjem infrastrukture za uzgoj kulta ličnosti. Jedini je problem u tome što markantnih osobnosti nemamo ni za lijek. Jedini kult koji smo kadri izgraditi jest onaj bezličnosti.

Naslovnica Jučer danas malo sutra