Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Ivica Ivanišević: Hrvatski branitelji gordo stupaju revolucionarnom stazom Josipa Broza Tita

JUČER, DANAS, MALO SUTRA

Premda danas vlada opći konsenzus oko toga da su u danima socijalističkog ponosa i strave partizanski borci neumorno opsjedali škole i tamo dječici ispirali mozgove, moram reći kako se ne sjećam ni jedne slične inkomodacije. To, naravno, ne znači da ih nije bilo.

Naprosto, nisam više prva mladost i ne bih se baš zaklinjao u pouzdanost svoga pamćenja. A možda čak ni u tome nije problem, nego u samoj prirodi boračkih predavanja. Ako su bila dosadna – a kakva bi drukčija bila kada su ih držali bivši bombaši i mitraljesci – vjerojatno sam ih prespavao. Upamtio sam tek posjet jednoga gospodina s velikim koferom koji je bio pun zmija.

U njemu (kovčegu, a ne gostu) nije bilo ni čegrtuša, ni anakondi, ni kobri, nego tek klupko naših lokalnih, zavičajnih gmizavaca, no i pogled na njih bio je dovoljan da razredom odjeknu krici strašniji od onih što su ih ispuštali ranjeni partizani u njemačkom obruču. Međutim, zmijarski ekspert nije bio ni na koji način vezan uz slavnu narodnooslobodilačku epopeju, pa mu nije ni mjesto u ovome tekstu.

Novi kao oni stari

Ako su me odvažni veterani Drugog svjetskog rata osobno i promašili, to još uvijek ne znači kako sam bio sasvim pošteđen njihovih retoričkih rafala.

Kao i svi umirovljenici – osobito kad su u zdravlju i snazi – i oni su bili dokon svijet koji se mučio s ubijanjem ne, naravno, neprijateljske žive sile nego vremena. I strašno bi se razveselili kada bi ih nešto nasekiralo, kada bi pronašli dovoljan razlog da se prvo uzrujaju u intimi vlastitih domova, a potom okupe na kakvom prikladnom mjestu, mjesnoj zajednici ili komitetu, i tamo se malo grupno živciraju.

S takvih druženja obično bi slali zaključke u kojima su javnosti velikodušno poklanjali ono što nitko od njih nije ni tražio, naime, mišljenje o ovom ili onom aktualnom događaju.

Do ove točke priča o starim braniteljima jednaka je kao i storija o novim braniteljima. Postoji, međutim, i jedna ključna razlika među njima. Premda smo tada bili duboko uvjereni kako je prosječan borac neobično sličan Vegeti, jer se u sve voli miješati, treba biti iskren pa priznati kako su se nervozni partizani ipak uplitali u ograničeni broj javnih tema odnosno polemika.

Oni su uglavnom istupali slijedeći sindikalnu logiku obrane vlastitih interesa. Nisu trebali trošiti ni vrijeme ni energiju na zaštitu svojih prava ili privilegija. Njih se ionako nitko nije usuđivao dovoditi u pitanje.

Rasterećeni potrebe da pretresaju materijalne tegobe i egzistencijalne muke mogli su slobodno popovati o pitanjima iz simboličke sfere, što će reći obračunavati se s onima koji su tekovine NOB-a i socijalističke revolucije, po njihovoj ocjeni, dovodili u pitanje ili im pljeskali s očiglednim manjkom entuzijazma. Najveći gušt bio im je palamuditi o knjigama koje nisu pročitali i filmovima koje nisu gledali, te potom tražiti njihovu administrativnu zabranu.

Ne pamtim vremena kad su njihovi grlati zahtjevi proizvodili osobite učinke. Naprosto sam premlad. U „moje“ vrijeme SUBNOR-ovski apeli uglavnom su nasmijavali javnost, a na osobito bučne ideološke puritance među starim borcima gledalo se kao na žovijalne redikule.

Hajde, da ne pretjerujem, ponekom su umjetniku možda i priuštili neugodnu gnjavažu, ali zajamčeno nikoga nisu uspjeli napraviti mučenikom.

Samo su ovi žešći

Za razliku od partizana, generacija njihovih sinova i unuka rado se i s velikim žarom prepušta sekiraciji zbog svih zamislivih razloga. To se jako lijepo može objasniti na primjeru filmske umjetnosti. Dok su partizane nervirala pojedina djela i autori, hrvatske branitelje iritira kinematografija u cijelosti, jer na nju gledaju kao na okupirani teritorij.

Baš kao i partizane, i njih zanima kakva nam znanja djeca stječu o presudnim bitkama i ofenzivama, ali ne samo to. Nekidan je, primjerice, jedan braniteljski portal uputio oštro pismo Blaženki Divjak, ministrici znanosti i obrazovanja, zabrinut zbog pitanja koje će dame i gospoda recenzirati kurikularnu reformu u dijelu koji se odnosi ne samo na hrvatsku povijest nego i na hrvatski jezik.

To će reći da naši branitelji vedro stupaju revolucionarnom stazom Josipa Broza Tita koji se također volio pačati u jezična pitanja, pa je tako naširoko opleo po potpisnicima Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, premda je bio obrazovanjem bravar, a karijerom vojnik, dakle, čeljade bez ikakvih stručnih referenci da išta suvislo bekne o suštini izabrane teme.

Pola stoljeća kasnije evo nas tamo gdje smo i bili. Vojnici i bravari opet nam nude rješenje – i to ne bilo kakvo nego konačno - jezičnog pitanja.

Naslovnica Jučer danas malo sutra