Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Ljudi više ne odlaze iz Hrvatske zato što su gladni, nego zato što su siti

Komunikacija je, kao što znamo, razmjena informacija, misli i osjećaja. Ljudi na različite način stupaju u „transakcije“ duha odnosno srca: u izravnom kontaktu s drugim osobama ili uz posredovanje suvremenih tehnologija koje nam pomažu premostiti daljine. Naravno, mobiteli su danas najzastupljeniji alat komunikacije.

Čak i nepopravljivi tradicionalisti koji se grčevito odupiru svim novotarijama davno su pokleknuli pred mogućnostima koje pružaju ove malešne škatule, pa više nitko nije kadar zamisliti svoju svakodnevicu bez tih aparata.

Onaj tko poželi udariti porez na njihovo korištenje mora biti svjestan činjenice kako taj potez neće imati samo vrlo opipljive, fiskalne učinke, nego i možda manje upadljive, ali zato ne manje važne simboličke posljedice.

Propisivanje nameta ne može se razumjeti drukčije negoli kao orwellijanska gesta kojom se želi ograničiti – kad se već ne može potpuno dokinuti - sama mogućnost komunikacije.

Ministrovo kukurikanje

Je li toga bio svjestan naš podkapacitirani ministar zdravstva, ne znam, ali zapravo nije ni važno. Ideja, uostalom, zajamčeno nije njegova. On je, štono fraza veli, samo kukuriknuo prvi; pustio je ćakulu u opticaj, pa njegov nalogodavac sada može razmišljati o odjecima koje je ona proizvela u javnosti.

Već i sam izbor ministra koji će plasirati odioznu inicijativu vonja na totalitarnu logiku. Umjesto glavnog financijaša u državi, kojemu su porezi ionako core business, novi je namet najavio čovjek zadužen za zdravlje (tjelesno i duševno) nacije, naviještajući nam budućnost u komunikacijskoj izolaciji i dajući nam naslutiti kako bi magnetna rezonanca i mobitel u doglednoj budućnosti mogle postati činjenice istoga reda: skupi i širokim masama nedostupni gadgeti.

Ako mislite da pretjerujem s razumijevanjem nemuštih izjava, odnosno da tratim vrijeme i živce tražeći dublji smisao u duhovnom plićaku, barem nisam sam.

Kako vrijeme prolazi sve nas je više. I sve smo mlađi, rado bih dodao samo kad bih tu frazu mogao „homologizirati“ s podacima iz vlastite krštenice. Jednako „pretjeruju“ i mnogi drugi građani ove zemlje, osobito oni s dvadesetak godina u životnome kalendaru, koji zadnjih tjedana ili glasno razmišljaju o odlasku ili već potiho odlaze.

Ovaj novi emigrantski lauf ne bi bilo osobito mudro ili barem naročito pošteno smatrati prirodnim nastavkom trenda koji je kod nas prisutan već dulje vrijeme. Da, naravno, ljudi već godinama odlaze s ovih prostora u potrazi za poslom i primanjima koja im mogu zajamčiti dostojanstveni život. No, ako je donedavno ključni motiv za odlazak bila glad, danas je to prije svega sitost.

Naprosto, friški iseljenici (i oni koji će to tek postati, da parafraziram Dražena Siriščevića) siti su svoje domovine. Njima je dodijao puzajući fašizam koji je stekao pravo građanstva, zlo im je od licemjerja pastira katoličke crkve, jezu im izazivaju pasdaransko-subnorovski proglasi veterana kojima nitko nije rekao da je rat završio prije 22 godine, povraća im se od mucavih slabića koji napučuju stranačke središnjice i saborske hodnike, ne žele se svakoga jutra buditi s gropom u grlu, strepeći koji su novi porez vladajući paraziti preko noći smislili... Ukratko, njima je život ovdje postao nepodnošljiv. Kruha možda još uvijek imaju, ali ga više nisu kadri probaviti.

Anušićev autogol

Čim ih netko iz vladajuće garniture pokuša pokolebati u uvjerenju kako odavde valja bježati glavom bez obzira, samo osnaži njihovu odlučnost. Osječko-baranjski župan Ivan Anušić, naravno, HDZ-ov kadar, nekidan je preko Facebooka, savršeno nesvjestan onoga što čini, samo podebljao razloge za bijeg.

Nakon što je optužio medije da „šalju pogrešnu poruku kako u Hrvatskoj ništa ne valja i da je stanje katastrofalno“, bilješku je optimistično zaključio sljedećim riječima: „Nema bolje i sigurnije zemlje od Hrvatske, posebno ako ste Hrvat“.

Što, međutim, s onima koji slučajno nisu Hrvati, nego su ne daj bože Srbi ili pripadnici koje druge nacionalnosti? Nadalje, što s onima koji, doduše, jesu etnički Hrvati, ali preziru Hrvatine? Smiju li i oni uživati u pogodnostima koje su zajamčene, rekli bismo, stožernom narodu?

Samo rijetkima polazi za rukom ono što je Anušiću uspjelo: u nekoliko riječi objavu koja je trebala svjedočiti o širini ove zemlje pretvoriti u njezinu suštu suprotnost i prokazati Hrvatsku kao državu uskogrudnosti i nejednakosti.

Tek toliko da onima koji se još uvijek premišljaju hoće li otići pomogne u odluci da bezodvlačno posegnu za mobitelom (dok nije uveden porez) i rezerviraju kartu u jednome smjeru za neku zemlju koja je dovoljno daleko od Hrvatske.

Naslovnica Jučer danas malo sutra