Oduvijek su me strašno nervirale dvije vrste ljudi: oni koji o sebi govore u množini i oni koji se od svake riječi odvajaju kao od života. Logično, Ivicu Račana nikada nisam mogao smisliti.
On je, siromah, umro ne izustivši zamjenicu "ja", a da bi izgovorio jednu jedincatu rečenicu, trebalo mu je cirka pola sata, možda tek koja minuta manje nego Zlatku Hasanbegoviću.
Na konobarovo ljubazno pitanje: "Gospodine, što ćete popiti?", Račan je odgovarao otprilike ovako: "Mi. U. SDP-u. Ćemo. Čaj. Od. Metvice."
Od čovjeka koji se cijeloga života odricao prava na prvo lice jednine, koji je, valjda, i na toalet odlazio u množini, teško je očekivati da se odvažno isprsi i povede mase. A i kako bi to mogao učiniti kad je riječi cijedio na kapaljku. Dok bi on vagao rečenice primjerene po...
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?