Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Mušović je krivac što su jednom Sarajliji izbušili gume, a dok su ga sakrivali na Braču na trajektu su dežurali čuvari

glava u balunu

Na Poljudu uporno nastoje pojedinim svojim paradama, kao što su podsjećanja na neke povijesne uspjehe Hajduka, kako bi na taj način pokazali svoju brigu o zaslužnim veteranima. Ta praksa je dirljiva da na Poljudu ima mjesta za njih. Svojevremeno je tako priređen „memorial day“ na osvajanje prvog kupa maršala Tita: 24.svibnja 1967. u finalu u Splitu Hajduk – Sarajevo 2:1.

Sa zakašnjenjem od tri i po mjeseca predsjednik Hajduka Ivan Kos susreo se s jednim od velikih aktera Džemaludinom Mušovićem, darivao ga suvenirima, naravno uslikao se...

Dolazak Mušovića u Hajduka prije 51 godinu bio je istinska senzacija, pa je ovo prilika da se nove generacije navijača „bijelih“ upozna kako je to bilo... Za taj prijelaz onda najboljeg mladog napadača u Jugoslaviji, iz Sarajeva u Hajduka, u potpunosti je zaslužan Petar Jozelić, strastveni i odani navijač Hajduka. Radilo se o najvećem transferu tog vremena u bivšoj državi, Mušoviću je isplaćeno nezamislivih 13 milijuna dinara, naravno iz crnog fonda, što je za ono vrijeme, znači u ljeto 1966. bila fantastična suma vrijednosti 40.000 maraka.

Evo priče o tome kako je teklo vrbovanje Mušovića...

- Putovao sam spavaćim kolima za Beograd – sjeća se Mušović - kad mi je prišao jedan čovjek, to je bio Jozelić i rekao kako me zovu iz Hajduka. Rekao sam mu da Hajduk nema toliko novaca koliko ja tražim, Jozelić mi je odgovorio: Dobit ćeš sve što tražiš...

Mušović je putovao u Beograd na pripreme reprezentacije Jugoslavije, ali i na dogovor za prijelaz u Crvenu zvezdu. Glavni tajnik „crveno-bijelih“ Slobodan Ćosić, vjerojatno najmoćniji čovjek „jugofutbala“  počeo je „palamuditi“ kako je posebna čast igrati za Zvezdu, Mušović mu je odvratio:

- Sad igram za novac, a da je u pitanju ljubav ostao bi u sarajevskom Partizanu...

Tako je bahati nastup Ćosića u stvari odbio Mušovića od Zvezde, kasnije je svoje odigrao Vinko Cuzzi, kapetan Hajduka, koji je na turneji reprezentacije u Hannover i Stockholm s Mušovićem dijelio sobu

- Stalno mi je govorio kako je život u Splitu kao u Kaliforniji...

Na povratku iz Stockoholma, po dolasku u Zagreb Mušović nije nastavio za Beograd, kako je obećao izborniku Miljanu Miljaniću, nego se iskrao (ostavio je torbu s opremom u „karaveli“), pa s Cuzzijem i naravno Jozelićem krenuo taksijem za Split.

- Dogovorio sam sve detalje oko prijelaza s Jerom Burazinom, rukovali smo se, šjor Jere mi je rekao: „Mušo, ti sad ideš u Sarajevo, vjerujem da ćeš održati riječ, ne dođeš li u Hajduka, ja ću u Splitu izgubiti obraz“. 

Mušović je, u stvari, morao u Sarajevo, jer je prijelazni rok najavljen za 15 dana kasnije, a i zato jer je bio vjenčani kum na svadbi Fahrudina Prljače Čička. Bilo je nazdravljanja od strane mladoženje „za budućnost“ (Prljača je znao da Mušović odlazi).

Pred zoru, opet s taksijem zagrebačke registracije Mušović je krenuo za Splitu, s njim je bio i Aleksandar Ristić, koji je došao onako za žuntu. No, trebalo ih je do početka prijelaznog roka negdje sakriti, pa su dva Bračanina Kirigin i Burazin poslali Mušovića i Ristića, njima se priključio i Zlatomir Obradova iz zrenjaninskog Proletera, u Supetar s naredbom da ih seljakaju po mjestima na Braču.   Kirigin je dao zadatak Juri Papiću, inače istaknutom junaku partizanskog ratovanja, da vodi brigu o tercetu igrača, praktično da ih čuva. A Papić je otišao kući, izvadio iz nekog sanduka trofejni pištolj „lugher“, zakleo se da nitko neće prići igračima. I oni su na jednom brodiću svake noći mijenjali pozicije, selili se od uvale do uvale, danju se kupali, noću brodili i tako obilazili Brač...

Papić je čak organizirao i stražarenja na trajektu od Splita do Supetra, kako bi se onemogućilo da neki funkcionar Sarajeva dođe tražiti Mušovića. Naime, tajnik Sarajeva Budo Vuković je ipak saznao za bijeg Mušovića, pa je došao u Split u pratnji milicijskog inspektora Blaška s nalogom za privođenje Mušovića...(„oni bi me pritvorili, dok ne prođe prijelazni rok i ja bih morao ostati u Sarajevu“). Dogodilo se da su stražari na trajektu „Loda“ uočili jedan automobil sarajevske registracije, pa su mu odmah iskaišali gume. A čova nije imao veze s nogometom, on je s obitelji išao na odmor u neko sindikalno odmaralište.

Prvog dana prijelaznog roka Mušović, Ristić i Obradov su potpisali za Hajduka, na rivi pred prostorijama Splitskog podsaveza skupilo se nekoliko tisuća navijača Hajduka. A kasnije u restoranu Zlatna školjka u Podstrani predsjednik Hajduka admiral Josip Grubelić predao je Mušoviću veliku sportsku boršu punu dinara.

- Nisam brojio, bilo je tu mnogo novaca, nisam znao kud bi s njima – rekao je Mušović. Nisam ih smio položiti u banku, pogotovo nisam mogao držati u hotelu. Plašio sam se akcije tajnih službe, jer Sarajevo je praktično bio klub UDBE. Predsjednik mi je rekao: „U mojoj kući imam sef, meni nitko ne može doći u stan...“

I otišli smo na Meje, iza slike u spavaćoj sobi bio je sef, utrpao sam novce unutra. Moram naglasiti da je predsjednik bio vrlo korektan.

Mušoviću se pomoglo da dinare promjeni u marke, on je odmah kupio automobil „ford mustang“ kakav nije viđen u Jugoslaviji, registracija je bila ST 93-20.

Naslovnica Glava u balunu