Mišljenja Cinemark

Cinemark

ŽIVOT I SMRT PORNO BANDE Tko preživi, pričat će

Film: ŽIVOT I SMRT PORNO BANDE; crnohumorni horor, Srbija 2009.
Režija: Mladen Đorđević
Uloge: Mihajlo Jovanović, Ana Aćimović
Distribucija: Kino Europa
Ocjena:  ****

Dežurne medicinske ekipe imale su pune ruke posla u Cannesu 2003., tijekom premijernog prikazivanja “Nepovratnog“ Gaspara Noea. Bilo je to već u prvim minutama filma (šifra: vatrogasni aparat), dakle prije nego se na velikom ekranu, u svoj svojoj brutalnosti, ukazala zloglasna 10-minutna scena an(im)alnog silovanja Monice Bellucci prelazeći brojne granice, zacrtane u kolektivnoj svijesti, bez ovjerene putovnice.

Sedam godina kasnije, na projekciji “Života i smrti porno bande“ Mladena Đorđevića, liječnici nisu stajali u predvorju dvorane, iako je riječ o još eksplicitnijem djelu. Očito, u međuvremenu je (domaća) publika gotovo otupila na nasilje i dospjela u stanje katatonije. Nakon američkih, nakotili su se i francuski “torture porn“ filmovi strave i užasa iznimno nasilna izričaja (“Mučenice“, “Granice“, “Kalvarija“...), s formulom “mučenje-krvopljuštanje“ i ubijanjima u realističko-naturalističkom “cinema verite“ stilu. Mnoge od tih filmova naši gledatelji nisu imali prilike vidjeti u redovnoj distribuciji, ali zato su, izvan kina, u stvarnosti, (bili) bombardirani još gorim pornografskim hororima – televizijom i njezinim “realityjima” te “freak show“ emisijama, “kulturom“ turbofolka i kriminalom kao posljedicom kolektivnog PTSP-a koji su se urezali u podsvijest i razjedaju već dobrano načeto tkivo društva na brdovitu Balkanu, “spoju surovosti i kreativnosti“, “erosa i thanatosa“ pri čemu potonji uvijek “pobjeđuje“.

Surovost i kreativnost, eros i thanatos glavna su odlika beskompromisnog, politički nekorektnog “novog vala“ srpskih “hardcore“ filmova koji, sadržajno provokativni, a estetski ogoljeni i neuljepšani, pomiču granice i kreću u “do jaja smjeru“, vodeći publiku “gdje nikad nije kročila“, usput iz njezine podsvijesti izvlačeći sve što je tamo sakrila od tuđih pogleda. “Život i smrt porno bande“ ogledni je primjerak tog “novog vala“ - mali, beskompromisni, “dobar, loš, zao“ film.

Ako je Žilnik “loše utjecao na omladinu“, a Makavajev “uvrijedio druga Staljina“, Đorđević se - vjerno slijedeći “veristički egzibicionizam“ ex-YU “crnog vala“ - obračunava s ljudskom prirodom i društvom zatrovane balkanske sredine u kojoj su, da parafraziram(o) rečenicu iz “Zack and Miri Make a Porno“ Kevina Smitha, “(oni) pornići normalna stvar, kao Coca-cola i Pepsi s kitom“.

U tom smislu, normalno je da filmom iz te “kite“ štrca sperma koja će po potrebi i posijati plod mutirane soje narasle iz nečijeg sjemena za trash horor našeg junaka, redatelja Marka, koga je “totalno boleo kurac“ za bombardiranje Beograda, rušenje Miloševića itd.

Ipak, svaka prolivena kap sperme, ali i krvi, doista je umjetnički opravdana, kad vidite jednu od briljantno orkestriranih scena s oboljelim srpskim vojnikom koji će se kameri, kao popu, ispovijediti da je u ratu “ubijao žene i djecu“, a onda, samo za njezine oči, pristati biti glavni glumac “snuff“ filma čiji će “soundtrack“ biti ispunjen Ravelovim “Bolerom“ (debeljuškasta glumica putujućeg “porno pozorišta“ zamijenila je gracioznu Bo Derek iz “Desetke“) i tupim udarcem bata o lubanju.

Srećom po one osjetljivije, Đorđević hororski “snuff“ i “torture porn“ gdjekad ipak snima s crnohumornim odmakom, za razliku od njegovih uzora (ne sjećamo se da je Hooperov/Nispelov Leatherface - pored glava - motornom pilom usput sjekao i stabla uz povik “Timbeeer!“). No, “Porno banda“ je ionako najprije britki sociopolitički komentar suvremena društva, pa tek onda horor, porno, crna komedija, film ceste... Društva u čija je oba oka Đorđević snažno zabio prst. Srednji.

Naslovnica Cinemark