Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

FILM 2017. Ponajbolji film 2017. dolazi iz 2049.

S nekim 'repovima' iz 2016. ili bez njih, na redovnom, alternativnom ili festivalskom repertoaru, hrvatska kina 2017. bila su puna budućih uspomena. 'Bladerunnerovski' su ih kreirali filmaški stvaratelji sjećanja, operirajući na plesnom ili stresnom raskoraku magijske kinematografske prošlosti i realistične sadašnjosti.

Nešto treba ostati i za “best of“ 2017. – glasio je završetak uvodnog dijela prošlogodišnjeg teksta na ovome mjestu otprilike u ovo vrijeme, referirajući se na dotad nepogledane filmove “American Honey“ i “Matura“ (prvi je, prikazan u finišu ZFF-a, bio zakazan za redovnu kinodistribuciju na samom početku 2016., a drugi imao premijeru samo na VFF-u). Godinu dana kasnije, “American Honey“ i “Bacalaureat“ su doista ostali za “best of“ 2017. i(li) proširili filmsku obitelj. “American Honey“ je sestrinski film “Projekta Florida“. “Matura“ je “maturirala“ novu vitalnost istočnoeuropske kinematografije (“Bez ljubavi“, “Tijelo i duša“).

Gledano po prikazanom na redovnom programu u hrvatskim kinima ili na festivalima (Zagreb, Human Rights, Fantastic, Vukovar, FMFS, STFF...), kinematografija je općenito bila kvalitativno vitalna 2017., ako ne posve i kvantitativno s nekoliko krupnih blockbusterskih podbačaja, zbog čega se po medijskom “defaultu“ godini prišila titula “loše“. Potpisnik ovih redaka se ne sjeća kad je (i)jedna kinematografska godina bila loša, a posebice ne od 2004. naovamo otkad sustavno sastavlja listu najboljih filmova i nikad, baš nikad, ne fali mu materijala.

Godina 2017. je na domaćim velikim ekranima u konačnici rodila impresivnu filmsku berbu., sa ili bez nekih neminovnih repova iz 2016., na redovnom, alternativnom ili festivalskom repertoaru. Hrvatska kina su bila puna budućih uspomena. “Bladerunnerovski“ su ih kreirali filmaški stvaratelji sjećanja, operirajući na plesnom ili stresnom raskoraku magijske kinematografske prošlosti i realistične sadašnjosti, duševnog i društvenog, filmskog i životnog, slatkog i gorkog.

Visoka kakvoća niza ostvarenja nanovo zadaje višednevna vaganja uoči odabira i spajanja prilikom istog. Filmove na ovoj listi dijele nijanse. Kao i prethodnih 14 godina, gotovo svaki film unutar top-ten ulazi u konkurenciju za neku buduću širu listu najboljih unutar novog milenija, a mogao (bi) se takoreći naći na čelnom mjestu ovog “best of-a“. Možda i hoće nekom drugom, retrospektivnom prilikom. Opraštamo se, dotad, s 2017. i pozdravljamo 2018. širom otvorenih očiju.

1.a) LA LA LAND (Damien Chazelle)
Vjerojatno najčišći film godine kulturološki bitan za mjuzikle jednako kao “Umjetnik“ za nijeme filmove, pa i filmsku baštinu, tj. čitavu kinematografiju. Ryan Gosling i Emma Stone zamolili su mjuzikl za ples ispred kinoekrana i otplesali sa/pod zvijezdama zlatnog doba Hollywooda do budućnosti, “Blade Runnerove“ 2049. i dalje. Damien Chazelle je tradicionalist i revolucionar, a njegov pristup filmu istovjetan Sebastianovu pristupu jazzu da ga načini relevantnim u modernim očima/ušima. Klasičnom žanru filmske prošlosti “La La Land“ pristupa s puno rasplesane i raspjevane nostalgije, renovacije, kreacije, magije i mladenačke (audio)vizualije da bi ovaj uhvatio korak s užurbanom sadašnjosti i sam postao klasikom (u) budućnosti. Bezvremenski “La La Land“ je kinematografsko jučer i danas, možda i sutra. Film za filmske i ine sanjare. Eskapiste koje ni svi “Cherbourški kišobrani“ ovog svijeta neće zaštititi od kiše suza, ali će ipak za sebe i protagoniste odsanjati sretan kraj u magičnom “La La Landu“ kakav život, pa ni film, često ne pruža. Čak ni ako ga se zamišlja u ritmu mjuzikla za ples.

1.b) BLADE RUNNER 2049 (Denis Villeneuve)
Ponajbolji film 2017. dolazi iz 2049. godine. To sada nekima još nije jasno. Nema veze. Bit će valjda 2049., kad se neke nove generacije budu osvrtale na 2017. I stari “Blade Runner“ je, podsjetimo, bio nedovoljno cijenjen 1982. “Je li isto sada kao i tada“, Wallace (Jared Leto) pita veterana Deckarda (Harrison Ford) i publiku. Približno, dakle, jest, ali i tematski i vizualno. “Blade Runner 2049“ je gotovo pa perfektna duševna replikacija originala, unaprijeđena vlastitom artističkom, komercijalno beskompromisnom vizijom futurističkog L.A-a s tragovima izvornog plavog neona i postnuklearne narančaste (dvije boje godine) gdje novi istrebljivač K i dalje umirovljuje replikante poput Sappera Mortona, a ovi mu spotiču kako “nikad nije vidio čudo“. Ako se “sjećamo osjećajima“, “Blade Runnera 2049“ ćemo se sjećati. Villeneuve je kao jedan od najvećih stvaratelja sjećanja među novovjekim redateljima ugradio neke buduće vizualno čudesne uspomene u dušu i oko koje će pustiti suzu na snijegu. Nikad nisi vidio čudo? Upravo jesam. Zove se “Blade Runner (2049)“.

1.c) SKRIVENA LJUBAV (Luca Guadagnino)
“Skrivena ljubav“ je “Adelin život“ proživljen iz muške perspektive, 17-godišnjeg Elija (Timothee Chalamet) zaljubljenog u sedam godina starijeg Olivera (Armie Hammer). Iskren, puten, senzualan i hipersenzibilan film o odrastanju, žudnji, prvoj ljubavi i srcobolji, možda i posljednjoj tako velikoj, preintiman da bi eksplicitno tjelesan u (homo)seksualnosti. Guadagnino nas vraća u vrijeme jedne ljubavi/mladosti tijekom nezaboravnog ljeta obasjana suncem i trijumfalno zaokružuje trilogiju o požudi (“Ja sam ljubav“, “Rasprskavanje“) postavljajući radnju u prelijepu Italiju osamdesetih kad se istospolna ljubav prešućivala od okoline. “Je li bolje govoriti ili umrijeti“, ključno je pitanje filma. Govoriti. Voljeti. “Srca i tijela dobijemo samo jednom“, govori Eliov mudri otac (Michael Stuhlbarg) netom prije finala režirana i glumljena u emotivno devastirajućem statičnu kadru. Kamera se zaustavlja na pet minuta. Zaustavlja se i srce.

2. BEZ LJUBAVI (Andrej Zvjagincev)
Novi film Andreja Zvjaginceva, zbornik moderne kinematografske ruske poezije u dosluhu s njegovim “Povratkom“ (ugođaj zagonetnog) i “Levijatanom“ (politički kontekst), otvara se krajobrazima prirode. Snijeg. Jezerce. Idila. Ali, baš i nije. Kad se kamera zagleda u drveće bez lišća, sve počinje djelovati studeno i ogoljeno. Priroda je ogoljena. Bit će ogoljena i ljudska priroda. Društvo također. Moderno. Rusko. Film s nekim od najmoćnijih prizora - majka naslonjena dlanovima na prozor - dolazi iz (Putinove) Rusije “Bez ljubavi“. “Ne možeš živjeti tako, bez ljubavi“, kazuje novi odabranik Zhenye koja je u procesu razvoda. Pripremajući se za nove živote s novim partnerima, muž i žena zanemaruju svoga sina i nitko ne želi preuzeti skrb nad njime, a zaplet počinje kad on jednog dana nestane. Nevoljeni sin je nestao, nestala je i ljubav roditelja, iščezla. U Rusiji više nije viđen(a). Zvjagincev nas gura u uzaludnu potragu u kojoj tapkamo u mjestu, poput Zhenye na traci za trčanje u finalnim kadrovima, odjevene u trenerku/topericu s ruskim amblemima.  

3. PROJEKT FLORIDA (Sean Baker) + AMERICAN HONEY (Andrea Arnold)
Američki san u ovim se dvama filmovima prividno sanja u bojama zvjezdica i prugica na bikiniju, odnosno šarenilu Disney Worlda reflektiranom u obližnjoj motelskoj zajednici. To što se junakinja “American Honey“ zove Star ne znači da će joj pripasti zvjezdice i prugice, ali mlada je pa može sanjati otvorenih očiju i naći “ljubav na beznadnom mjestu“. Klinka Moonee iz “The Florida Project“ još je mlađa od Star i u njezinim očima punim dječjeg čuđenja jeftini motel je poput Disney Worlda gdje se snivaju snovi. Na beznadnom mjestu Moonee pronalazi bajku. Moonee bi mogla biti mlađa sestrica Star. Ili bi mogla postati ona kad naraste izmakne li joj američki san. “Projekt Florida“ je svojevrsni prednastavak “American Honey“, još jedan sjajan film o razlomljenom modernom američkom snu, odgođenom za snivanje nekim budućim generacijama. Ako je “american dream“ neuhvatljiv za Star, možda nije za Moonee. Ona će se prema njemu svakako zatrčati.

4. SLUŠKINJA (Chan-wook Park)
Park je u “Oldboyu“ napravio jedan od najvećih filmskih preokreta. U čuvstvenoj “Sluškinji“ otkrića je nekoliko, takoreći ekvivalentno broju činova/narativnih perspektiva. Nijednog nećete predvidjeti, možda ni shvatiti pored zakučastih prijetvornosti, preuzimanja identiteta, varanja itd. (“Ti si ona koja je prevarena“). No, “The Handmaiden“ nećete prestati vrtjeti u glavi jednom kad završi i slagati metalne kuglice kompleksne “rašomonske“ konstrukcije. A nakon drugog gledanja ćete poželjeti da film niste vidjeli kako biste ga mogli prvi put doživjeti i od vrućih lezbijskih erotskih scena se hladiti lepezom okusa (“Gorko se pretvara u kiselo, kiselo u slatko…“). Ovo je doživljajno kinoiskustvo, žanrovska sinestezija perverzne erotske priče, oblizujućeg seksualnog trilera i kostimirane melodrame nježne poput svile. “Sluškinja“ ubacuje gledatelje u labirintno carstvo čula i ostavlja ih da sami pronađu izlaz ili se u njemu izgube.

5. PATERSON (Jim Jarmusch)
“Paterson“ je divan film o vremenu, prostoru i ljudima. Pjesnicima u vremenu i prostoru. Pratimo sedam dana u životu vozača busa Patersona, stanovnika grada po imenu Paterson. U pauzama od vožnje Paterson piše pjesme i pronalazi poeziju u svakodnevici. Obične šibice mogu postati najljepše na svijetu i zapaliti cigaretu ženi koju voliš ili zajedno s njom tinjati (u) poljupcima prema nebu. Dnevna rutina ukrašena je stihovima i pretvorena u pjesme i to, kako Paterson veli, “riječima zapisanim na vodi“. Možda zato što se nekad pojavljuju na ekranu iznad vode koja se prelijeva iz slapova oslikavajući bujicu njegove i Jarmuschove inspiracije. Ordinarnost svakodnevna života postaje ekstraordinarna u Jarmuschovoj ljubavnoj poemi poeziji i pjesnicima koji su čuđenje u svijetu, ali i samom činu kreacije (pjesme, filma…). Za Patersona slike postaju riječi. Pjesma. Za Jarmuscha riječi (iz scenarija) postaju pokretne slike. Film.

6. SKRBNIK (Xavier Legrand)
Granica životnog i filmskog kojom ordinira Xavier Le Grand golom je oku nevidljiva. “Skrbnik“ je intenzivni, (žanrovski) najnepredvidljiviji film godine - nije mu nikakav problem skrenuti od drame o razvodu bračnog para (Antoine-Miriam) do psihološkog trilera pa naprijed prema hororu, sve prirodnim progresom, kao da ga režira sam život. Rastava se rimuje sa strava u fenomenalnom dugometražnom prvijencu francuskog redatelja kojeg treba držati na oku. Film počinje u sirovom doku-dramskom stilu socijalnog realizma, onako kako bi možda izgledao remake klasika “Kramer protiv Kramera“ u režiji braće Dardenne, a završava kao rapsodija “kubrickovskog“ košmara, užasnija od “Isijavanja“. Gotovo nepodnošljivo napet, režiran s puno samopouzdanja i preciznosti za jednog debitanta, treći čin “Skrbnika“ je Kubrick iz crne kronike, hiperventilacija trilersko-hororskih tenzija. Hereeee's Antoine!

7. SVE ILI NIŠTA (David MacKenzie) + TRAGOVI U SNIJEGU (Taylor Sheridan)
Neovesterni skriveni u ruhu naoružanih krimića/trilera (“puška je uvijek puna čak i kad nije“) dijele ponajboljeg žanrovskog scenarista današnjice Taylora Sheridana, glumca Gila Birminghama i refleksivan pogled na najameričkiji žanr i samu Ameriku kao narančastu/snježnobijelu pustopoljinu, “zemlju 'snađi se druže'“, a ne “zemlju pojačanja“. U prvom imamo kauboje. U drugom Indijance. U prvom mladi kauboji žele biti Indijanci, “gospodari ravnica“, slobodni. Neće to postati samovoljno, jer ih ostali bijelci (bankari) pretvaraju u Indijance oduzimajući im zemlju zbog čega i idu u pljačkaški pohod. U drugom su stari kauboji Indijancima davno uzeli slobodu i zagospodarili ravnicama, oni su sada doista “gospodari ničega“ i žive u rezervatu. U prvome pljačkaši nalijeću na zatvorene poslovnice i mrtve gradove. U drugome je rezervat još zatvoreniji i mrtviji. Ples s vukovima je otplesan. U Sheridanovoj igri kauboja i Indijanaca nema pobjednika. Pobijedila ih je Amerika i poslala u mirovinu ili smrt bez “slavnog pucanja“.

8. LOGAN (James Mangold)
Stihovi Cashove “Hurt“ dolično predstavljaju “Logana“ čiji korijeni sežu u devedesete, kad se blockbusteri nisu bojali osjećati i bol njihovih likova bila je stvarna s one i ove strane ekrana. “Odvoji trenutak da osjetiš“, Charles Xavier znakovito reče Loganu i gledatelju. “Logan“ nije “marvelovski“ superjunački film, nego približno novi “Terminator 2“. Priča se odvija u “terminatorskoj“ 2029. i nekadašnji superheroj Wolverine štiti važnu klinku od svoje naprednije inačice tvoreći neobičnu očinsku figuru dok se nalaze u bijegu na isprekidanoj crti ceste budućnosti. Pritom, Mangolda više intrigira ljudsko, ne nadljudsko, stoga u superjunaku s metalnim skeletom od adamantija nalazi čovjeka od krvi i mesa, a ispod superjunačke metalurgije “Logana“ humani akcijski film, pa i klasični vestern. Wolverine je Terminator, ali i Shane. Rastanak s njim boli. Hurt(s). Wolverine, vrati se…

9. DUNKIRK (Christopher Nolan)
Mislili smo kako je nemoguće da će ova godina donijeti još jedan iznimni ratni film nakon “Grebena spašenih“, no opet iza kamere “Dunkirka“ stoji Nolan. “Hladni“ Nolan nakon “Interstellara“ nanovo otkriva “spielbergovsku“ toplinu u sebi, ovdje s temom ratne solidarnosti. Ipak, to ne znači da “Dunkirk“ nije “nolanovski“. Film nema “twist“, ali ima propulzivnu igru s vremenom unutar prostora. Tročinska temporalna struktura račva se na jedan tjedan, dan i sat na različitim pozicijama bitke za Dunkirk – mol, more, zrak. Naracija je ponekad hinjeno dezorijentirajuća, jer time Nolan podcrtava smetenost i izgubljenost vojnika, glinenih golubova potkresanih krila suočenih s bombardiranjem itd. Bombardiranje je dvojako budući da nas iz zvučnika napada slikovita glazba, potencirajući prepletenu audiovizualnu intenzivnost i imerzivnost “Dunkirka“. Kao da gledate muziku i slušate film.

10. FOKSTROT (Samuel Maoz)
Dostojan nasljednik “Libanona“, drugi film izraelskog redatelja je drama o apsurdu rata, s jednakim omjerom tragedije i uvjetno rečeno komedije, emocije i ironije. Vojna mašinerija melje ljude čak i ako nisu dio tenka kao njezina utjelovljenja. U “Libanonu“ nas je Maoz stisnuo u tenk, sada nas ostavlja na graničnoj patroli gdje se malo toga događa, ponekad i gura u kontejner, čisto da osjetimo klaustrofobiju pored banalnosti i dosade rata. Kadrovi su širi naspram stiješnjenih u tenku. Šira je i kritika vojne nekulture, na licu mjesta i kod kuće, kroz priču o roditeljima jednog od mladih vojnika koji se pitaju za što se bore igrajući ratne videoigrice i plešući fokstrot s puškom. Koraci fokstrota su jednostavni, no ovaj film je kompleksan. I vizualno smion. “Fokstrot“ se ne boji otplesati u animaciju “Valcera s Bashirom“ i natrag, prenoseći suzu iz crtane u igranu formu.

11. PAKLENA NOĆ (braća Safdie)
“Paklena noć“ eksplodira u gledateljevo lice poput pakiranja boje rabljene za označavanje novčanica prilikom pljačke banke, taman kad pljačkaši misle da su se izvukli. U ovoj rečenici sažeto je sve što trebate znati o filmu. “Good Time“ se razvija neočekivano i gledatelj koji misli da će gledati jedno (krimić o pljački i njezinim reperkusijama), mogao bi dobiti nešto sasvim drugo. A boja bengalke koja će eksplodirati ukazuje na kolornu fluorescentnost filma, u tonu “Spring Breakersa“, kao stilistički odmak od njegove verističke poetike. Izvrstan uradak nezavisne braće Safdie svodi sirovost ranog Scorsesea i audiovizualnu estetiku Michaela Manna na vlastiti slikovno i glazbeno energičan način. Film sedamdesetih i osamdesetih prebojan za vibrantni novi milenij. Idiotska noć lopova na ulicama zla s nikad boljim Pattinsonom.

12. DOŠLJAK (Hong-jin Na)
“Od sviju zala koje vidjeh, ovo je najsnažnije“. Rečenica iz “Došljaka“ pokazala se vizionarskom – od svih jakih horora prikazanih 2017. na velikim ekranima kod nas, ovaj je najjači. I (pod)žanrovski najsveobuhvatniji. Koliko horora u filmu, toliko i preokreta (Japanac je vrag? Je đavla?...). Unutar inteligentnog, politički konotiranog filma (japanski došljak je možda kriv za sve) imamo nekoliko vrsta horora (zarazni, zombijevski, okultni o zlim duhovima, vragovima i demonskom opsjednuću) uigranih da predaju štafetu jedan drugome tijekom maratonskog trajanja od dva i pol sata. Mnogi horori trče sprint i žure preplašiti publiku. “The Wailing“ je maratonac. Film starta trku kao proceduralni crnohumorni triler poput “Sjećanja na ubojstvo“ i ravnomjerno troši energiju prevaljujući udaljenost od jednog do drugog horora dok mu se oči đavolski ne zacrvene i u njima pronađe vraga crnoga.

13. NERUDA (Pablo Larrain)
Metatekstualan. Metafizički. Metafilm. Sve je to “Neruda“, film u kojem se titularni pjesnik Pablo Neruda nalazi u progonu, a za petama mu je fikcionalni detektiv koji će možda (d)oživjeti da kaže “Bio sam od papira, sad sam od krvi“. Dobro ste pročitali – fikcionalni. U njihovoj “noirovskoj“ igri mačke i miša Pablo Larrain s puno pjesničke slobode magli liniju između prave i konstruirane zbilje, stvarnosti i pjesništva, pjesnika i njegova lika u filmu i izvan njega, samog Nerude i detektiva dovoljno pametnog da shvati kako je sporedan u cijeloj priči. “Neruda“ bi mogao biti djelo samog Nerude. S biografskim i žanrovskim izmjenama ili dopunama pis(a)ca nastalim na licu mjesta, pred očima čitatelja, tj. gledatelja, Neruda uz pomoć Larraina ispisuje vlastiti kult ličnosti, poput Jackie Onassis u sestrinskoj “Jackie“. Bili su od krvi, sad su od papira.

14. JOHN WICK 2 (Chad Stahelski) + ATOMSKA PLAVUŠA (David Leitch)
Gospodin Akcić i gospođa Akcija. John i Jane Wick. Akcijski filmovi godine potvrda su nove vitalnosti žanra nakon ekstremnih akcija, postignute kroz kanone stare škole. Većina akcije “Atomske plavuše“ se, zanimljivo, odvija u flešbeku, a radnja je ambijentirana u osamdesete. Akcija jučerašnjice sa stilom je prebačena u filmski realistični 21. vijek. U oba neonski osvjetljena filma akcija odlazi do kraja, ona je svučena do gole kože Charlize Theron, ako ne i Keanua Reevesa. “John Wick 2“ i “Atomic Blonde“ su fizički, muskularni, kaskaderski, mačistički i feministički akcići bez kalkulacija, suprotivi računalno iskalkuliranim superjunačkim spektaklima, a režirani s dovoljno umjetničkog senzibiliteta (dugi kadrovi) da mogu izazvati art filmove, što i rade na “Kvadrat“. Drugi “John Wick“ klimaksira u zrcalnoj izložbenoj prostoriji modernog art muzeja. “Atomska plavuša“ prebacuje akciju u kino s ishodom paranja platna na kojem se vrti “Stalker“.

15. VOZAČ (Edgar Wright)
Mjuzikl obično dolazi u paketu s pjevanjem i plesanjem. “Vozač“ pokazuje da može doći i s pucanjem i jurcanjem. Pardon, ne doći, nego se dovesti sa 100 na sat, što sugerira felga u krupnom planu u uvodu. Tko pjeva, pleše, puca i jurca zlo ne misli u naj-filmu Edgara Wrighta i jednom od intimnih favorita godine. “Baby Driver“ je “tarantinovski“ pop-mješanac ne(o)klasičnog mjuzikla, romanse i akcijskog “70's“ trilera kakve je radio Walter Hill (“Driver“). Kotače “Vozača“ pokreće glazba, zato junaku za volanom trebaju “oči i uši, ne samo oči“. Ako bismo zvučali ludo da zapišemo kako je film i koncipiran kao jedna produžena pjesme s uvodom, refrenima i “ubojitom solažom“, svakako je ispričan očima i ušima junaka koji pronalazi srodnu dušu u zanesenoj curi sa slušalicama i sličnom maštom. Samo ti i ja, naš(a) muzika/film i cesta.

16. SEDAM MINUTA NAKON PONOĆI (J.A. Bayona)
“Sedam minuta nakon ponoći“ J.A. Bayone (“Sirotište“, “Nemoguće“) neobična je, poučna i krasna bajka za djecu i odrasle, najbolja od Del Torova “Panova labirinta“ naovamo. Uranjamo u život dječaka, sina na smrt bolesne mlade majke slikarice koja ga je učila da je “život uvijek u očima“. Dječak od teške stvarnosti bježi u svijet snova, gdje ga čeka čudovište od drveta, točnije stabla tise. Čudovište se pojavljuje u “bondovskih“ 0.07 minuta nakon ponoći i pripovijeda priče za laku noć. “Glupe priče glupog drveta koje je san“, otpisuje ih dječak ne shvaćajući na prvu koliko su bajke o zemljoradnikovim kćerkama i apotekarima, kraljevima, kraljicama-vješticama naizgled nepovezane, pametne i bitne za njegovo shvaćanje bolne istine i nužnih laži svijeta odraslih. Priče su izvrsno animirane tehnikom akvarela i odlično se uklapaju u maštovitu cjelinu filma, stvarajući odmak od filmske stvarnosti promotrene dječakovim suznim očima koje će isplakati vodene boje suza na platno.

17. IZGUBLJENI GRAD Z (James Grey)
“Radije bih mjesto gdje ima akcije“, govori na početku “Izgubljenog grada Z“ britanski vojnik, istraživač i arheolog Percy Fawcett kad mu ponude “prekomandu“ u Amazonu. James Grey kao da je poručio da ne očekujemo akcijsku avanturu u stilu filmova o Indiani Jonesu. Na koncu, Fawcett je lik iz života, ne filmski akcijski pustolov. “Čovječanstvo čeka naša otkrića“, rekao je pomoćniku Costinu kad su kao “malo previše Englezi za ovu džunglu“ krenuli pronaći mitski Grad Z i otisnuli se u fantazmagoričnu avanturu na tragu Herzoga. Fawcett će otkrivati neotkriveno poput Indyja, ali “Izgubljeni grad Z“ neće postati moderni blockbuster a la “Indiana Jones i Kraljevsto kristalne lubanje“, već staromodni “Fitzcarraldo“. “The Lost City Of Z“, poput samoga Percyja, napušta filmsku sadašnjost u potrazi za prošlošću da bi joj se otvorenih očiju prepustio i u njoj izgubio, osiguravši legendu u budućnosti i opstojeći kao mit izvan (svog) vremena, ako ne i prostora.

Best of the Rest

ČASTAN SPOMEN – “Moonlight“. A Oscara za najbolji film dobiva… “La La Land“… pardon “Moonlight“!? Tko bi zaboravio šok svih šokova, preokret svih preokreta na ovogodišnjoj dodjeli Oscara. Osobno sam navijao za “La La Land“, no drago mi je da je i “Moonlight“ Barryja Jenkinsa u konačnici trijumfirao. Njegov trijumf mogao bi u prvi oskarovski plan još više izgurati ovakva ostvarenja koja češće pobjeđuju na festivalima u Cannesu, Berlinu ili Veneciji, nego na dodjeli Akademijine nagrade - proračunski mala, ali velika u tematskom i značenjskom obimu. “Moonlight“ je na određeni način “Boyhood“ pomiješan s “La vie d' Adele“ i, baš kao i “La La Land“, ne zaslužuje da ga se pamti po lapsusu oskarovske ekipe bez presedana ili eventualnom Akademijinom #OscarSoWhite iskupljenju. Ovaj film zaslužuje svoje mjesto pod kinematografskom mjesečinom.

DETROIT - Jedan od najboljih filmova Kathryn Bigelow, pogledan u Londonu, zasigurno bi se našao unutar top-15 da je prikazan i u hrvatskim kinima, ali još nije. Bude li se zavrtio 2018., mjesto mu je već garantirano na idućoj “best of“ listi.

FESTIVALSKI/ART/NEZAVISNI/OSKAROVSKI – Na korak od glavne liste našli su se i ovi filmovi: “Trgovački putnik“, “Matura“, “Kvadrat“, “Tijelo i duša“, “Dhogs“, a iza njih slijede “Manchester By The Sea“, “Šutnja“, “Potpuni stranci“, “Party“, “120 otkucaja u minuti“, “Iz ništavila“…

ŽANROVSKI (AKCIJA/AVANTURA/SF/BLOCBUSTER) – Rijetki su uspjeli konkurirati (o)zbiljnosti “Planeta majmuna“, klasičnosti “Wonder Woman“, spektakularnosti “Konga“ te zabavnosti “Thora 3“ i novog “Spider-Mana“.

ANIMIRANI – “Moj život kao tikvica“, “Coco“ i “Crvena kornjača“. Jedan bolji od drugog.

DOKUMENTARNI – Top-pet dokumentaraca popunjavaju “Zadnji u Alepu“, “Gimme Danger“, “Stranac u raju“, “Ispod sunca“ i “Safari“. Tik iza njih - “Putovanje vremenom – put života“.

HOROR – Iznimno plodna i raznolika godina za žanr porodila je “Bježi!“, “Sirovo“, “Thelmu“, “Sretan Dan smrti“, “Čudovište“, i “Annabelle: Početak“. “Get Out“ je osobito važan za “trumpovsku“ Ameriku. “Raw“ i “Thelma“ se fino nadopunjuju, čineći jin i jang tjelesnog i mentalnog horora. “Happy Death Day“ potvrđuje da sutra nikad ne umire za “slashere“. “Monster“ lije krv (horor), ali i suze (obiteljska drama) dok se majka suočava i s čudovištem u sebi (loš roditelj), ne samo monstrumom boje noći koji vreba na nju i kćerku kojoj sve to dođe kao priprema za ulazak u svijet odraslih. A “Annabelle“ je najugodnije horor iznenađenje godine, film na temu urođenog straha od mraka. Oči Annabelle svijetle u mraku kao jedini izvor svjetla vodeći protagonisticu kroz tamne dijelove kuće tijekom njihove igre skrivača.

FEEL GOOD MOVIE – “Raspjevana ulica“, “Moja ljubavna priča“ i “Najveći showman“. Još uvijek se osjećamo dobro, raspjevano i zaljubljeno pri pomisli na njih. Viceprvaci: “Paddington 2“ i “Čudo“.

NASTAVAK 3 - “T2: Trainspotting 2“. Prilično dostojan kratice “T2“ i vrijedan originala. Baš kao što je to bio Cameronov “Terminator 2“ kojemu je režiser Danny Boyle odao počast u kratici “T2“. Dakle, ako nije bolji od izvornika, film je veći u smislu budžeta i emotivniji u vezi osjećaja dok boravi između ponavljane povijesti i budućnosti, tako pogođeno ispisane u Boyleovoj slici i zvuku. “Imam 46 godina i sjeban sam“, Renton priznaje Sick Boyu, istaknuvši da se razvodi i izgubio je posao. Likove još podrobnije upoznajemo i njihove emocije o mladosti koja proleti začas rezoniraju sa svakim fanom “Trainspottinga“. Kad se Renton vrati u svoju nekadašnju sobu, s njim se vraćamo i mi. Istina, nismo bili ovisnici poput njega, ali smo “žudnju za životom“ Iggyja Popa upražnjavali na druge načine, ovisnošću o dobroj muzici i filmovima poput “Trainspottinga“.

Najbolje videopremijere
OGRADE - “Ograde“ se grade jednom vožnjom smetlarskog kamiona po gradu da bi se prikrilo kazališno porijeklo filma u režiji Denzela Washingtona, ujedno i tumača glavne uloge. No, kad se kamion zaustavi i dvojica smetlara dođu kući kod žene Washingtonova lika (oskarovski pozlaćena Viola Davis) nastavljajući “muški razgovor“, kamera će se nastaniti u dvorištu, odakle se praktički ne udaljava. “Fences“ je lociran u interijeru obiteljske kuće ili ispred nje, iako će Washingtonov lik od nosača “tuđeg smeća“ biti promoviran u prvog obojenog vozača. Washington više ne bježi od teatra, no na taj način u prvi plan izlazi gluma sjajnih glumaca kao adut filma. Isprve je Washingtonova uloga školska, pa i povišena, no kako film odmiče, s njim ulazimo sve dublje u lik čovjeka koji je sagradio ogradu da zadrži ljude i izvan i unutar nje.
HIDDEN FIGURES - Prava je šteta što “Hidden Figures“ nije došao u domaća kina na valu tri oskarovske nominacije, nego direktno u “online“ videoteku. Oskarovci se poslovično dobro gledaju i film bi sigurno skrenuo veću pozornost na sebe, dok se ovako pojavio jedva primjetno, a zaslužuje da bude zapažen s pričom o počecima “space race“ rivalstva SAD-a i SSSR-a s naglaskom na skrivene heroine – afroameričke matematičarke koje su ključnu ulogu odigrale iz sjene. “Žena inženjer, još crnkinja“, začudi se netko jednoj od njih, “najboljoj s brojkama“. Istovremeno film na tragu “Apolla 13“ i angažirana drama, “Hidden Figures“ je odlično sumiran u sceni kad bijela ruka NASA-ina supervizora Kevina Costnera stavi kredu u crnu ruku Katherine G. Johnson (Taraji P. Henson) da ispiše dobitnu formulu za svemirsku misiju, ali i prava obojenih i žena.
IMATI SEDAMNAEST - Nećemo parafrazirati naslov one teen-parodije s početka 2000-ih i “hejterski“ zapisati da je svaki film za mlade glup, no kvalitetna ostvarenja tog tipa realno ne dolaze u kina i (“online“) videoteke svakog dana, mjeseca, pa ni godine. “Imati sedamnaest“ jedno je takvo ostvarenje, dostojan sljedbenik (ženskih) teen-filmova novijeg datuma kao što su “Juno“ i “Cura na lošem glasu“, ali i žanrovskih klasika Johna Hughesa iz 80-ih (“Šesnaest svijeća“). Pametna heroina filma, Nadine (odlična Hailee Steinfeld), mogla bi biti dobra prijateljica s Juno i Olive iz “Easy A“. Ni ona možda nije uvijek u pravu, ali pridobiva gledatelja na svoju stranu u trenucima dok se hrva s izdajom naj-prijateljice (Haley Lu Richardson) koja je spavala s njezinim bratom (Blake Jenner). Nadine je čitavo vrijeme uvjerljiva, lik od krvi i mesa, makar bio filmski. Isto vrijedi i za “The Edge Of Seventeen“, filmski komadičak stvarnog teen-života.

Najgora videopremijera
NEZABORAVNO - Najveće, ustvari jedino iznenađenje trilera “Nezaboravno“ jest princeza romantičnih komedija Katherine Heigl u ulozi psihotične negativke. Ženska redateljska ruka iza kamere filma nije unijela nikakve novine u tip trilera kakve su obično radili muškarci pa da, npr., Katherine Heigl pokaže psihoseksualni interes za heroinom Rosario Dawson. Recimo to slikovito - “Unforgettable“ se unutar žanra ponaša kao da je “neprijatelj (i dalje) u mom krevetu“ i da ga miluje “ruka koja njiše kolijevku“. Za Denise Di Novi se nisu dogodile ni “Sirove strasti“, niti “Divlja igra“, kamoli “Nestala“. Ovo je neprovokativni “thriller by numbers“, žanrovskih relikt osamdesetih i devedesetih, po dometima bliži “Opsesivnoj ljubavi“ (“Swimfan“), nego “Kobnoj privlačnosti“, a na momente toliko klišeiziran da graniči s nenamjernom parodijom.

GLUMAČKA OTKRIĆA
1. Sunny Pawar (“Lav“)
2. Brooklynn Prince (“Projekt Florida“)
3. Sophia Lillis (“Ono“)
4. Alexandra Borberly (“Tijelo i duša“)
5. Allison Williams (“Bježi!“)

LIKOVI ZA PAMĆENJE
1. Joi (“Blade Runner 2049“)
2. Moonee (“Projekt Florida“)
3. Čudovište (“Sedam minuta nakon ponoći“)
4. Connie Nikas (“Paklena noć“)
5. Joe Bang (“Logan Lucky“)
6. Martin (“Ubojstvo svetog jelena“)
7. Pennywise (“Ono“)
8. Ray Croc (“Osnivač“)
9. Kenny Wells (“Zlato“)
10. Money (“Zakon jačeg“)

10 SCENA ZA SVA VREMENA
1. (Ne)sretan kraj (“La La Land“)
2. Joi postaje tjelesna (“Blade Runner“)
3. Slomljeno srce (“Skrivena ljubav“)
4. Djetetov plač u sebi (“Bez ljubavi“)
5. Bijeg u bajku (“Projekt Florida“)/Percyjev odlazak u legendu (“Izgubljeni grad Z“)
6. Susret nekadašnjih supružnika na rubu i preko ruba suza (“Manchester By The Sea“)
7. Od disco prašine do molekula krvi (“120 otkucaja u minuti“)
8. Ti pamti me (“Coco“)
9. Majmunski performans na gala večeri (“Kvadrat“)
10. Pad u bezdan hipnoze (“Bježi!“)

AKCIJSKE SCENE
1. Helikopterski juriš na Konga (“Kong: Otok lubanja“)
2. Superheroina na ničijoj zemlji (“Wonder Woman“)
3. Trostruka akcija u jednom kadru (“Atomska plavuša“)/U staklenom gnijezdu (“John Wick 2“)
4. Spašavanje bebe (“Brzi i žestoki 8“)
5. Hulk protiv Thora (“Thor: Ragnarok“)

PRECIJENJENI - “Slava“ i “Frantz“. Dobri, ali ne toliko dobri.

PREBOLESNI - “Majka!“ i “Ubojstvo svetog jelena“, a ne zaboravimo i “Sexy Durgu“ sa STFF-a. Ako moramo birati, “Majka!“ nam je (naj)draža, koliko već takav film može biti “drag“.

PODCIJENJENI - Nedovoljno cijenjeni bili su “Samo za hrabre“, “Logan Lucky“, “American Made“, “Zakon jačeg“ i “Duh u oklopu“. Potonji čak i omalovažavan. Mnogi su ga unaprijed prekrižili i “hejtali“ bez da uopće odu u kino jer, kao, nema šanse da bude bolji od izvornika, kultnog japanskog “anime“ spektakla “Ghost In The Shell“, a i što jedna bjelkinja, glumica Scarlett Johansson, ima raditi u glavnoj ulozi kiborgice “made in Japan“ - Mire. Uz dužno poštovanje, to su gluposti. “Hejteri“, pustite nas na Miru. “Duh u oklopu“ se više nego dobro drži u usporedbi s originalom i njegovim temama o oklopljenom srcu i umu čovjekolika robota (“čak i lutka može imati dušu“), a to vam kaže netko tko je original pogledao baš večer prije gledanja nove verzije, dok je zvjezdana heroina Scarlett vlažni san “cyberpunk“ žanra koji (još) nije mrtav. Do you feel lucky, cyberpunk?!

REDATELJ GODINE – Pablo Larrain. Ima boljih od njega, ali nitko u jednoj godini nije imao dva tako dobra filma kao on. Druga je “Jackie“. Treća najmlađa od (dotad) 29 supruga američkih predsjednika dobila je nesvakidašnji portret u filmu kultnog Čileanca. Svi znaju njezinu priču (nasilna smrt muža kojemu je nakon atentata “pokušala zadržati glavu u komadu“, “djeca slomljena srca“), ali ne znaju tko je zapravo Jackie. “Jackie“ daje jednu moguću verziju njezina lika i djela, onako kako je vide Larrain i Natalie Portman, zasluženo nominirana za Oscara na račun ove uloge. Njihova Jackie suspreže podijeliti nešto posve osobno, čak i kad novinaru obeća da će to napraviti obuzdavajući suze, pa je (i) na gledatelju da pokuša prodrijeti u dušu staložene udovice kojoj je, čini se, od primanja iskrene sućuti važnije predstaviti se javnosti na sprovodu. Jer, “ljudi će gledati“. I hoće. Nju i njezin/Larrainov film.

NAJPAMETNIJI SPEKTAKL – “Planet Majmuna: Rat“. Jedno od osvježenja ljetne sezone, i to ne samo zbog toga jer se odvija se na snježnim lokacijama postapokalipse. Misaonih blockbustera poput ovoga nema previše u razdoblju kad se od vrućine ne da misliti. “Planet Of The Apes“ daje publici da misli i da se zamisli, bilo ljeto ili zima - o povijesti čovječanstva, svim ubijanjima i uzaludnim ratovima započetim od strane ljudi koji uništavaju jedni druge, a priroda ih kažnjava zbog destrukcije. “Rat“ sažima cijelu ljudsku povijest s porukom za bolje sutra. Poruka je odaslana, ali je upitno hoće li stići na traženu adresu.

NAJVEĆI SPEKTAKL – “Kong: Otok lubanja“. Kao što je Royu Scheideru i ekipi trebao veći brod u “Raljama“ za nadmetanje s morskim psom, tako vama treba veći ekran za gledanje “Konga“. Najveći mogući, zapravo. Na manjem je takoreći grehota i gledati ovaj megablockbuster. Možete gledati, no upitno je da ćete doživjeti nazočnost majmuna veličine omanjeg nebodera koji će netom poslije završetka rata u Vijetnamu, kao da je sam Vijetnamac, poput nekoć Predatora, braniti svoj džungloviti teritorij od invazije američkih vojnika i znanstvenika. Ekspediciju predvodi Samuel L. Jackson kao pukovnik Packard, odlučan da “ovaj rat nećemo izgubiti“ nakon što Kong fenomenalno spektakularno prizemlji njihove jurišne helikoptere. Između zvijeri i čovjeka utemljen je dojmljiv antagonizam, a tu je i ljepotica (oskarovka Brie Larson), premda ona ovaj put nije izrazita plavuša.

NAJKLASIČNIJI SPEKTAKL – “Wonder Woman“. “Opa“ ili - na engleski - “wow“ prva je reakcija Stevea Trevora kad vidi Dianu Prince, tj. Wonder Woman. Ista tri slova mogu se reći i za njezin film. Jedan od najboljih (superjunačkih) blockbustera 2017. takav je upravo zato što izaziva “wow“ efekt hollywoodskih visokobudžetnih spektakala snimljenih prije dvijetisućite. “Wonder Woman“ je najčestitiji superherojski film od prvog “Spider-Mana“ Sama Raimija, ako ne i od izvornog “Supermana“ Richarda Donnera. Profilacija superjunakinje koja prihvaća “svetu dužnost“ da brani svijet, suptilna romansa, nadljudska akcija s barem jednom scenom stvorenom za “ježenje“ (izlazak Wonder Woman iz rovova na Ničiju zemlju)… Sve je na svome mjestu. Patty Jenkins je režirala vjerojatni budući klasik među “superhero“ filmovima.

NAJDIRLJIVIJI OSKAROVAC – “Lav“. Glumac Dev Patel (“Milijunaš s ulice“), prema vlastitom priznanju, pretvorio se u jednu veliku suzu čitajući scenarij za “Lion“. Možete onda misliti kakav je film nakon što je zaživio iz tog scenarija. Doista, suza suzu stiže prilikom gledanja višestrukog oskarovskog nominenta. Osobito je emotivan početak i kraj u trenucima kad se mali Saroo odvoji od majke, brata i sestre, odnosno njegov susret s bližnjima 25 godina poslije, nakon što se o njemu brinula australska familija. Najveći obol emocijama dala je Pawarova interpretacija Sarooa u djetinjstvu. Glumačko čudo od djeteta gotovo da i ne glumi, ali poput najvećeg majstora glume dirigira simfonijom emocija publike. Nećete ni znati što vas je snašlo, a suze će namočiti vaše oči.

NAJNEOBIČNIJA ROMANSA – “Tijelo i duša“. Mađarski film o dvoje nesvakidašnjih usamljenika koji pronalaze ljubav na najneobičnijem mogućem mjestu (klaonica), a srodnost duša u zajedničkim snovima. Istovremeno, realističan festivalski art film i ljubavna fantazma s porukom za snove je potrebno dvoje i usporenim ritmom koji uljuljkava gledatelja u kinofotelji, potiče da ga svlada san te u carstvu snova možda odsanja jelene i košute.

NAJOTKAČENIJI CRTIĆ – “Lego Batman“. Lako je Batmana pretvoriti u karikaturu. Tanka je granica između Viteza tame u mračnoj viziji Burtona ili Nolana i šarenoj Schumacherova “Batmana & Robina“. No, “Lego Batman Film“ prelazi tu granicu i bezbolno uspijeva biti svaka od triju vizija uz dozu vlastita identiteta u portretu DC-jeva superjunaka (“metalski reper pržioničar“) i negativca Jokera. Na početku filma Batman je suočen s dvojbom “spasi grad ili ulovi Jokera“ koji se rastuži kad skuži da mu ništa ne znači. Batman, pak, dvoji u svoj smisao jednom kad u Gothamu nema više zločina i strahuje da bude opet dio obitelji pojavom usvojena sina Robina. Njihove dvojbe isprekidane su s dosta popkulturnog samosvjesnog humora kakvog je popularizirao Batmanov konkurentski kolega Deadpool. “The Lego Batman Movie“ je lego kockica Marvela i “Deadpoola“. Kolego Deadpool.

RAZOČARANJE – “Snjegović“, “Predgrađe“, “Sretan kraj“, “Kingsman 2“, “Planetarij“, “Čuvari galaksije 2“… Tresla se brda, rodilo se (gotovo) niš'.

PROPUSTILI STE, NE POGLEDAJTE – Bilo je, naravno, loših i slabih filmova. Mogli ste preživjeti ako niste otišli u kino na “Mamurne kumove 2“, “Transformers 5“, “Amytville: buđenje“, “Palog anđela“, “Bye, Bye Mana“, “Širom raširenih ruku“, “Škrticu“, “Obiteljsku bandu“, “50 nijansi mračniji“, “Ajme, sad sam muško“, “Brži od najbržih“, “Kulu tmine“… Titula najgoreg kinofilma godine vjerojatno pripada “Spasilačkoj službi“. “Baywatch“ je izgorio na suncu. Sve je loše i slabo u filmu koji nije iskoristio samosvjesni potencijal naviješten scenom kad se Summer (Alexandra Daddario), gledajući C.J. (Kelly Rohrbach) u “slow motion“ trku pita “Zašto uvijek izgleda da trči u usporenoj snimci“, te Brodyjevim (Zac Efron) zapažanjem u vezi zapleta “Zvuči kao zabavna, ali nategnuto uvjerljiva TV serija“. Umjesto inteligentne akcijske “meta“ komedije dobili smo tupasti festival vulgarnosti. Pojam “ljetnog filma“ je degradiran s filmom koji je trebao biti njegovo utjelovljenje i unaprijeđenje popularne TV serije devedesetih. Ni stari “Baywatch“ nije bio nešto, no ovaj film za trenutni zaborav čini ga vječnim klasikom. Ljeto ode, mala.

Najbolje uloge
ŽENSKE – Emma Stone (“La La Land“), Michelle Williams (“Manchester By The Sea“), Alexandra Borberly (“Tijelo i duša“), Kate Winslet (“Wonder Wheel“), Ana De Armas (“Blade Runner 2049“), Kristen Stewart (“Stilistica“), Zoe Kazan (“Čudovište“), Miranda Richardson (“Churchill“), Nicole Kidman (“Lav“), Sasha Lane (“American Honey“), Diane Kruger (“Iz ništavila“)…

MUŠKE - Casey Affleck (“Manchester By The Sea“), Robert Pattinson (“Paklena noć“, “Izgubljeni grad Z“), Jeff Bridges i Chris Pine (“Sve ili ništa“), Timothee Chalamet, Armie Hammer i Michael Stuhlbarg (“Skrivena ljubav“), Hugh Jackman (“Logan“), Adam Driver (“Paterson“), Jake Gyllenhaal (“Snaga je u meni“), James McAvoy (“Podvojen“), Ray Romano (“Moja ljubavna priča“)…

Posljednji pozdrav – Ove godine ostali smo bez mnogih nezaboravnih filmskih lica s obje strane kamere. Naklonimo se zadnji put Rogeru Mooreu, Jeanne Moreau, Emmanuelle Rivi, Samu Shepardu, Billu Paxtonu, Harryju Deanu Stantonu, Johnu Hurtu, Martinu Landauu, Michaelu Nyqvistu, Powersu Boothu, Jonathanu Demmeju, Tobeu Hooperu, Georgeu Romeru, Johnu G. Avildsenu, Glenne Headley, Jerryju Lewisu, Donu Ricklesu, Sonnyju Landhamu, Miguelu Ferreru, Jeanu Rocherfortu, Tomu Pettyju, Johnnieju Hallidayju...

Naslovnica Cinemark