Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

MUŠKARCI NE PLAČU Ratna katarza muških suza

FILM: Muškarci ne plaču; drama; BiH/Slovenija/Njemačka/Hrvatska, 2017.; REŽIJA: Alen Drljević; ULOGE: Boris Isaković, Leon Lučev; DISTRIBUCIJA; 2i Film; OCJENA: **** 1/2

'Muškarci ne plaču' najbolji je regionalni film godine. Simulacija ratnih trauma režijski i posebice glumački spada među nešto najmoćnije u regionalnoj kinematografiji posljednjih godina uopće i djeluje 'metodski' proživljeno.

Ama baš svatko iz regije trebao bi pogledati dramu “Muškarci ne plaču“ Alena Drljevića, najbolji regionalni film godine. Gledati film i plakati. Iznutra, ako ne izvana. Kao titularni muškarci koji ne plaču, nego čuvaju suzu da im tinja u oku i susprežu je da kane niz obraze. Suzu mušku, najtežu, kako precizira Željko Bebek u pjesmi “Oprosti mi što te volim“. Ipak, Bebekova pjesma nije himna Drljevićevog dugometražnog igranog prvijenca. Izašla je 1989. godine, prekasno da bi se trajno nastanila u uhu nekadašnje Jugoslavije.

To je “Zbog jedne divne crne žene“, “evergreen“ Krunoslava Kiće Slabinca iz sedamdesetih, dobro znan svakome iz bivše Juge, Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. No, gdje je takva pjesma, podsjetnik na neka bolja vremena i budnica primarnih balkanskih “ko-nas-bre-zavadi“ emocija, tu je i rakija. A gdje je rakija, tu je agresija i moglo bi doći do belaja. Naročito ako se na jednom mjestu sretnu donedavni neprijatelji koji su se gledali preko nišana, pucali jedni u druge i u međuvremenu pukli psihički i fizički poput o tabletama ovisnog Ahmeda (Ermin Bravo) i za invalidska kolica prikovanog Jasmina (Boris Ler).

Dakle, ratni veterani iz Bosne, Hrvatske i Srbije za koje rat još nije završio i međusobno se nazivaju balijama, ustašama i četnicima, ali se i duboko u sebi kuže, okupljeni na terapeutskoj radionici u izoliranom planinskom hotelu na Jahorini, gdje su došli da “podijele osjećaje i razumiju jedni druge“. Rakija u filmu teče u litrama kad već suze neće i od njezinog ispijanja prijeti eskalacija ponašanja - simulirane ratne “pa-pa-pa“ igre s imaginarnim puškama, destrukcija hotelskog inventara i lupanje svojom, srećom ne i tuđom glavom o ogledalo.

“Heroes shed no tears“, glasio je naslov mužjačke ratne akcije Johna Wooa. Junaci ne prolijevaju suze. No, u Drljevićevu filmu baš i nema (ratnih) heroja. Nema svetaca. Samo grešnika, zločinaca i žrtava koji će pokušati eksternalizirati ratne traume kako bi nastavili sa životima. Tko je točno zločinac, a tko žrtva? “Mi“ ili “oni“? Za subverzivnog Drljevića koji ne mari za političku korektnost to su i jedni i drugi i treći. Svi. Ali, tu se krše koplja sa triju strana i nadolijeva ulje na vatru recentnih haških presuda zbog općeprihvatljivog “not guilty“ mišljenja/scenarija pojedin(ačn)ih nacija.

Kad voditelj radionice, slovenski terapeut Ivan (Sebastian Cavazza) iz “Centra za mir“, kaže da “sve ratne zločine treba osuditi“, svi ratni veterani dižu ruku, ali ruke ostaju mahom spuštene na tvrdnju kako su “ratni zločini počinjeni na svim stranama“. Protiv toga je najglasniji Hrvat Andrija (igra ga slovenski glumac Primož Petkovšek) koji tvrdi da nije bilo zločina s hrvatske strane. “Gdje ste prošli po Bosni, trava nije rasla“, opovrgava ga Bošnjak Merim (Emir Hadžihafizbegović).

Međutim, Andrija ne popušta i čak će se oko toga verbalno i fizički zakačiti sa zemljakom Valentinom (Leon Lučev). “Da si pravi Hrvat bio bi na mojoj strani“, Andrija prigovori Valentinu i revoltirano napusti grupnu terapiju. Ipak, iako samo mnogi iz grupe “samo za silu znaju“, Drljević, sudionik u ratu, kao i Lučev i Hadžihafizbegović, popločava put do pomirenja, težak, ali moguć kroz suočavanje s traumom i k(r)ivnjom. Tri scene ispovijedanja, odnosno ponovnog odigravanja trauma u formi psiho(doku)drame s ciljem katarzičnog pomirenja sa samim sobom i neprijateljem glumački i redateljski su “dokumentarne“ u devastirajućoj emociji, nudeći zalog za pojedinačno i kolektivno (iz)mirenje, malih ljudi poput aktera filma i, šire, njihovih naroda.

U prvoj otkrivamo da je Valentin neposredno poslao u smrt jednog vojnika iz svojih redova. U drugoj se rekreira Merimova tortura iz zarobljeništva kad mu je čovjek u crnoj kapuljači psovao majku balijsku i prijetio prerezati grkljan velikim lovačkim nožem. U trećoj, konačno, otkrivamo što tišti Srbina Mikija (Boris Isaković) – bio je prisiljen pobiti nedužne civile. Simulacija njihovih trauma režijski i posebice glumački (Hadžihafizbegović, Lučev, Isaković) spada među nešto najmoćnije u regionalnoj kinematografiji posljednjih godina uopće i djeluje “metodski“ proživljeno. Vjerojatno zato što i jest.

Neki novi post-ratni klinci

Upitan da odigraju njegovu traumu, Jasmin veli “ako ti se gledaju glumci, idi u kino“. U kino doista treba poći, ali tamo će vas čekati i glumci i ljudi od krvi i mesa. Glumačka ekipa je izvrsna, sastavljena od profesionalaca i naturščika koji podebljavaju autentičnost filma. Vrijedi spomenuti i “zajebantskog“ Ivu Gregurevića kojemu je samo seks na pameti. Na vrhuncu filma, nakon odlaska na sprovod đenazu Jasminove majke, Drljević umornu momčad ratnih veterana suprotstavlja zaigranoj momčadi mladi nogometaša u dresovima koji su, pretpostavljamo, došli u hotel na visinske pripreme. Susret je simboličan, s nadom kako starci neće nekim novim post-ratnim klincima predati štafetu mržnje.

Naslovnica Cinemark