Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

AGAPE Bobu pop, popu bob

FILM: Agape; drama; Hrvatska, 2017.; REŽIJA: Branko Schmidt; ULOGE: Goran Bogdan, Denis Murić; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: ****

'Agape' je po 'defaultu' nadimajuće provokativan i kontroverzan što se uopće usudio baviti delikatnom temom i gužvati ispeglane halje svećenika. Ipak, kad napokon vidi film gledatelj bi se mogao iznenaditi trezvenom suptilnošću, pa i umjerenošću Schmidtova pristupa, osobito u usporedbi s 'Ljudožderom vegetarijancem'. U filmu naslovljenom po najplemenitijoj vrsti ljubavi dosta toga je neizgovoreno i neprikazano, puno (ne)opravdane sumnje i nijekanja, interpretativno ostavljeno da gledatelj donese konačnu prosudbu. Schmidt ne govori nužno 'bobu bob, popu pop' i režira 'Agape' anti-senzacionalistički, jednako kao što je John Patrick Shanley režirao 'Doubt'.

Utezi koje Goran Bogdan uzima u ruke u predstavljajućim kadrovima filma “Agape“ i započinje s treningom simboliziraju teret na leđima trećeg dijela tzv. društvene trilogije Branka Schmidta (“Metastaze“, “Ljudožder vegetarijanac“). Težak su teret ponijeli Schmidt i Bogdan, njegov novi hrabri glumački partner nakon Renea Bitorajca. Jedan od najtežih u novije vrijeme hrvatske kinematografije. Vinku Brešanu je bilo lakše jer “Svećenikova djeca“ imaju humorni odmak. Smrtno ozbiljni “Agape“ ne.

Da je Bogdan uzeo sve utege iz teretane, težina bi opet prevagnula na stranu ovog filma. Dovoljno je reći da “Agape“ za glavnog lika ima mladog svećenika, velečasnog Mirana (Bogdan), koji bi vrlo lako mogao biti pedofil i vjerojatno to jest. Narodna izreka veli “ne diraj u popa, učitelja i liječnika jer će ti trebati kad-tad“. Najprije se Schmidt dirnuo u liječnika u “Ljudožderu vegetarijancu“, sada i popa u “Agapeu“, a učitelj će valjda doći na red. Nema veze što Schmidt nije vizualno i bilo kako drukčije eksplicitan kao u “Ljudožderu vegetarijancu“ - “Agape“ je po “defaultu“ nadimajuće provokativan i kontroverzan što se uopće usudio baviti delikatnom temom i gužvati ispeglane halje svećenika.

Na koncu, ima rečenica u filmu kako “oni jedva čekaju da napušu i naprave senzaciju“, misli se na medije, te da je “danas u modi blaćenje crkve“. Gledano na “neviđeno“, “Agape“ je naizgled doista stvoren da (pre)napuše senzaciju i izazove napad na crkvu. Možda je Schmidt sa svojim koscenaristima - Ivo Balenović, Sandra Antolić, Katarina Zrinka Matijević - tu opasku namjerno ubacio u film očekujući reperkusije zbog “diranja u popa“. Ipak, kad napokon vidi film gledatelj bi se mogao iznenaditi trezvenom suptilnošću, pa i umjerenošću Schmidtova pristupa, osobito u usporedbi s “Ljudožderom vegetarijancem“.

Unatoč načelnoj zapaljivosti teme, “Agape“ je umjereniji od tog filma onoliko koliko je Bogdanova glumačka nazočnost Bogdana u kadru umjerenija od Bitorajčeve. Bogdanov svećenik ide u teretanu i diže motor na zadnji kotač, no on nije lik poput Bitorajčeva doktora, dapače “zna se on u srce uvuć“. Kad ga vidimo kako igra videoigrice itd., moglo bi se reći da je Miran na mentalnoj razini domskih mladića-krizmanika s kojima se privatno druži i s kojima će se naći u neobičnom romantičnom trokutu, dakle između starog i novog miljenika, Gorana (Denis Murić) i “anđeoskog“ Gabrijela (Pavle Čemerekić).

Naravno da to ne opravdava njegove izvjesne devijantne sklonosti, no svakako ga prikazuje u drukčijem, ljudskijem svjetlu od očekivanoga i odmiče “Agape“ od pamfleta kontra crkve. Iako vidimo podmićivanje svećenika (“Za velečasnog, da mu se nađe“, tutne mjesni političar u ulozi Emira Hadžihafizbegovića) i zataškavanje pedofilije u crkvenoj vrhuški, ovo nije film o tome, prije o devijantnom društvu. U filmu naslovljenom po najplemenitijoj vrsti ljubavi dosta toga je neizgovoreno i neprikazano, puno (ne)opravdane sumnje i nijekanja, interpretativno ostavljeno da gledatelj donese konačnu prosudbu.

Schmidt ne govori nužno “bobu bob, popu pop“ i režira “Agape“ anti-senzacionalistički, jednako kao što je John Patrick Shanley režirao “Doubt“ s Philipom Seymourom Hoffmanom u ulozi potencijalnog popa zlostavljača. Zapravo, Schmidta više okupira predrasudno etiketiranje (crkve popa, mladića) i ono što iz toga proizlazi - homofobija i netolerancija, tj. njihova društvena i duševna degradacija. U tom segmentu naročito je razoran prikaz nadolazećih mlađih naraštaja. Prema (svećenikovoj) djeci iz filma, na mladima svijet ne ostaje u Hrvatskoj.

No, hrvatski film ostaje na Schmidtu. Ujednačeno režiran i glumljen, ako već ne i napisan (recimo da se osjeti postojanje “180 verzija scenarija“), “Agape“ je kandidat za titulu najboljeg hrvatskog filma godine zajedno s “Kratkim izletom“. Nekoliko efektnih kadrova su realizirali Schmidt i njegov stalni kamerman Dragan Ruljančić (plivanje na bazenu, odraz oluje), usput smirivši nemirnu kameru iz prijašnjih filmova trilogije o hrvatskom društvu, a finale je za anale hrvatske kinematografije. Domaćim filmovima često nedostaje moćan svršetak, zadnji kadar ili kadrovi koji prikucaju gledatelja za kinofotelju i nikad se ne zaboravljaju. “Agape“ sve to ima.

Od 'ničijeg djeteta' do 'svećenikove djece'

Mladi glumci iz “Agapea“ su jako dojmljivi i prethodno su zajedno glumili u “Ničijem djetetu“. Zanimljivu sporednu i jedinu bitnu žensku ulogu u filmu igra Darija Lorenci kao Miranova sestra, a tu su i Ivo Gregurević, Dražen Šivak

Naslovnica Cinemark