Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

PUTOVANJE VREMENOM: PUT ŽIVOTA Malick živi vječno

FILM: Voyage of Time: Life's Journey; dokumentarac; SAD, 2016.; REŽIJA: Terrence Malick; NARATOR: Cate Blanchett; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: ****

'Vrijeme pustoši sve', pripovijeda naratorica Cate Blanchett i pita se 'što traje' dok Majka Zemlja isijava kroz vječnost. Malick traje i živi vječno gledajući svijet oko sebe vječito raširenim očima djeteta i pjesnika.

Skinuti oči s novog filma Terrencea Malicka, dokumentarca “Putovanje vremenom: Put života“, naprosto je nemoguće jednom kad ga počnete gledati. Ovolika količina sustavno lijepih kadrova, od prvog do zadnjeg, ne viđa se svaki dan. Malickove slike zaustavljaju dah, šire oči, potiču na razmišljanje, u skladu s njegovim starim (“Pustara“, “Božanstveni dani“, “Tanka crvena linija“) i novijim igranim filmovima (“Novi svijet“, “Drvo života“, “Otok naše ljubavi“, “Vitez pehara“).

Kritičari i filmofili neskloniji pompoznosti pa i pretencioznosti novomilenijskog Malicka mogli bi prigovoriti da pojedini kadrovi izgledaju kao dijelovi potonjih triju filmova koji su ispali u montaži, s naglaskom na “The Tree Of Life“. I neće biti potpuno u krivu. “Voyage of Time: Life's Journey“ može izgledati kao uobražen i naduven projekt, osobito u nekim poluzatvorenim očima promatrača. Dokumentarac u pojedinim pasažima odašilje vibre samovažnosti, čak i graniči s nenamjernom autoparodijom “malickovštine“.

Ipak, tko je spreman otvoriti oči, um i srce, pustit će Malicka još jednom unutra. U “Putovanju vremenom“ ljepota je (i) u očima promatrača, ne samo redateljskog pripovjedača čiji naracijski alter ego preuzima oskarovka Cate Blanchett, ujedno vokalno utjelovljujući glas razuma i osjećaja Majke Prirode s (auto)refleksijama poput “Što je ovaj svijet? Napušteno dijete, rana, starica…“ i “Koliko radosti, zašto ne i uvijek?“. Dokumentarni film je filozofska poetska odiseja u svemiru “Drva života“.

Malick širi svemir tog filma, odnosno proširuje njegove sekvencije Velikog praska i nastanka svega, od prapovijesti do današnjih dana, promatrajući malog čovjeka (i životinje) pod velikim zvijezdama. Opet je tu raskošno oslikan čin kreacije i stvaranja svijeta onkraj zvijezda i galaksija, čitavog života, posredno i ovog filma. Imamo i računalno animirane dinosaure i (ne)definirane prahistorijske beštije koje će s lica zemlje izbrisati asteroid jer - ponovimo - malo “Jurskog parka“ nikad ne škodi.

Njima su pridodani ljudi, neandertalci iz divljine daleke povijesti, montažno pomiješani s prezentnim čovjekom u velegradovima, siromašnim, bogatim, svakako prezaokupljenim vlastitim mikrosvemirima i preužurbanim da pojmi ljepotu svijeta oko sebe, samim time i da pogleda Malickov dokumentarac koji je uputno gledati na velikom ekranu. Nerijetko apstraktna, metafizička vizualnost (re)kreacije stvaranja, “žderanja i ponovnog porađanja (u drugim oblicima)“, postignuta je i pomoću kompjutora i teleskopa.

No, lavovsku ulogu odigrala je “prava“ fotografija snimatelja Paula Atkinsa (“The Tree Of Life“), ponekad ostavljajući dojam da je djelo CGI-ja zbog kadrova izvan ovog svijeta, poput svemira nalik žutom moru i kozmičkom plavetnilu isprekidanom iskrama, ali i cvijeta s unutarnjim laticama nalik vampirskim zubima. Svašta je Malicku i Atkinsu zapelo za oko. Kanjoni spektakularniji od onih iz Boyleovih “127 sati“, ledenjaci, planinski masivi… Vodopadi i lava koja pod vodom vrije, žari kao plamen i gmiže kao “Blob: mjehur ubojica“, tj. vatra i voda kao “jin i jang“.

Na tom suodnosu počiva film - između začudne ljepote i teške okrutnosti prirode, primjerice u scenama u kojima som izranja na površinu rijeke da udahne zrak, tj. prizorima neke ribe, list, kako pluta morem (ne)znajući da joj je komad mesa netom odgrizao morski lav. Između smisla i besmisla života, prolaznog u vremenu koje se “vraća svom izvoru“ (“list na grani, grana stablu“), sa nama ili bez nas.

“Vrijeme pustoši sve“, pripovijeda naratorica i pita se “što traje“ dok Majka Zemlja, “majka svega“, “davateljica života“ i “donositeljica svjetla“, “svevideća“ i “plamteća“, isijava kroz vječnost. Malick traje i živi vječno gledajući svijet oko sebe vječito raširenim očima djeteta i pjesnika. U (njegovim) očima je sagledano cijelo “Putovanje vremenom“, čitav “put života“. Možda zato i prirodu Zemlje i svemira u teleskopskim totalima Malick suprostavlja krupnim planom ljudskog oka. Jedan treptaj oka unutar/izvan vremena i prođe milijun godina u prostoru.

Kad ćemo čuti 'Song To Song'?

Splitska “Kinoteka“ prikazala je i jedan od dva prijašnja Malickova filma, “To The Wonder“. Sada, nakon “Voyage Of Time“, ostaje nada da ćemo čuti i “Song To Song“.

Naslovnica Cinemark