Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

JIGSAW Sado Bog te mazo

FILM: Jigsaw; horor triler; SAD, 2017.; REŽIJA: braća Spierig; ULOGE: Matt Passmore, Tobin Bell; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: ** ½

U prvoj i najboljoj 'Slagalici strave', trilerskom 'whodunitu' poremećene Agathe Christie, bilo je važnije tko i zašto (muči žrtve) nego kako, kao u kasnijim klaoničarskim nastavcima. Braća Spierig u serijal vraćaju barem djelić mozga uklonjenog u trećem dijelu nauštrb otfikarenih udova, ali nisu se mogli trilerski razmahati budući da 'Jigsaw' mora ispoštovati normativ 'Saw' mitologije iz domene tjelesnog horora sa scenama (umo)bolnog sadizma za hororske mazohiste u publici.

“Imaš izbor. Vrišti ili nemoj. – “Jigsaw“ (2017.)

“They always come back“, konstatirala je heroina na kraju metafilmskog “Vriska 2“, u smislu da se ubojica lako može vratiti iz mrtvih unatoč (na)izglednoj pogibiji od teških tjelesnih ozljeda. Jedno od pravila horora, od “Carrie“ naovamo, jest da se navodno mrtvi antagonist po svoj prilici “uvijek vrati“ u život, odnosno uskrsne još jedan, posljednji put da preplaši likove filma/publiku i iz njih izvuče finalni vrisak. Ono što vrijedi za ubojice u filmu, vrijedi i za njih izvan filma/serijala. Kad se u naslovu nekog novog nastavka najavi, recimo, “Freddyjeva smrt“ i “Posljednja noćna mora“ ili “Završno poglavlje“ i “Zadnji Petak (13.)“, to nije garancija da se mrtvi Krueger i Jason neće vratiti još jednom ili dvaput i produžiti život zamrle franšize.

Freddyjev i Jasonov trag “uskrsnuća“ prati njihov nasljednik John Kramer alias Jigsaw (Tobin Bell), antagonist vodećeg horor serijala 21. stoljeća “Saw“, započeta 2004. s prilično ingenioznim originalom Jamesa Wana. Jigsaw je umro od raka još u “Slagalici strave III“ (2006.), ali su se na godišnjoj bazi, tradicionalno oko Halloweena, nastavci hit-franšize nastavili gomilati sve do sedmog i naizgled finalnog dijela (“Saw 3D: The Final Chapter“, 2010.), sa sljedbenicima koji su tipovali preuzeti Kramerov legat, veličajući njegov lik i djelo, od Amande i detektiva Hoffmana do dr. Gordona. Da “Slagalica strave 7“ vjerojatno neće biti posljednje poglavlje serijala, skužili smo u Wanovom horor-hitu “Podmuklo“ (2010.).

U jednoj sceni, na ploči iza leđa Patricka Wilsona, mogao se opaziti crtež jezive klaunovske lutke. Baš one koja je, sjedeći na triciklu, “komunicirala“ s Jigsawovim žrtvama, upoznavajući ih s njegovim pravilima igre “uživo“, preko TV-a ili diktafona. A ispod kredom nacrtane lutke bio je ispisan broj “8“. Osmi “Saw“ je, znači, bio pitanje vremena i izašao je, evo, u kina ove Noći vještica pod naslovom “Jigsaw“. U godini u kojoj horori kure kao blesavi (“Ono“, “Bježi!“, “Annabelle: Početak“…) nekako je logično da po svoj danak u krvi dođe i najpopularniji lik strave i užasa novog milenija.

S obzirom da je mozak Jigsawa bio “csi-jevski“ uklonjen i seciran u “Slagalici strave III“, bilo bi glupo da je on naglo (doslovno) oživio u četvrtom, petom, šestom i sedmom “Sawu“ jer nije “nadnaravni“ negativac poput Krugera, već čovjek od krvi i mesa, iako se igra(o) Boga. No, s antagonistima horora nikad ne znate hoće li se naposlijetku vratiti iz mrtvih, ma koliko mrtvi bili. “To je Jigsaw“, zaključi forenzičarka Eleanor (Hannah Emily Anderson) kad se žrtve osakaćene u ekstremno brutalnom stilu počnu redati u filmu “Jigsaw“. Njezin kolega Logan Nelson (Matt Passmore) nadoveže se s konstatacijom “Jigsaw je mrtav“. “Je li doista“, pita Eleanor.

Ključno je to pitanje filma koje je postavio i detektiv Halloran (Callum Keith Rennie) zavapivši “Kako si živ? Kako to da si još živ?“. Dakle, zar je stari “dobri“ Jigsaw stvarno ustao iz groba? I ako jest - kako? Ako, pak, nije, tko li je onda novi ubojica/oponašatelj? Već smo postojanje ovih pitanja, posebice potonjeg, ukazuje na to da “Jigsaw“ pretendira iskopati korijene trilera, tj. vratiti se na start franšize obavijen misterijom. U prvoj i daleko najboljoj “Slagalici strave“, trilerskom “whodunitu“ poremećene Agathe Christie i filmskom rodonačelniku hororskog podžanra pornografske torture, bilo je važnije “tko“ i “zašto“ (muči žrtve), nego “kako“.

Kasniji klaoničarski nastavci Darrena Lynna Bousmana (“Saw II-IV“), Davida Hackla (“Saw V“) i Kevina Greuterta (“Saw VI-VII“) bavili su se više s “kako“ i natjecali u inkvizicijskom hororu i kreaciji smrtonosnih zamki, složenih tako da moralistički Jigsaw okrutno kazni žrtve kako bi snosile posljedice zbog nepriznatih grijeha iz prošlosti. U njima je, vidljivo i po naslovu, bio naglasak na riječi “saw“ (pila, kružna, motorna ili obična), drugim riječima na prebolesnim “torture porn“ mutilacijama, mrcvarenjima, četvorenjima i tome slično, što je s vremenom postao jedini “raison d' etre“ serijala – kako što “domišljatije“ kinjiti čovjeka.

Redateljski duo Michael i Peter Spierig (vampirski “Daybreakers“ ili “Rat za krv“) u osmom filmu vraća barem djelić mozga u serijal uklonjenog u trećem dijelu nauštrb otfikarenih udova i nakratko dodanog u šestom. U većini prijašnjih nastavaka “puzzle“ misterije se mogao mahom sastavljati od ljudskih tijela rastavljenih na proste faktore, a ovdje se slagalica slaže od dvije prostorno (da li i vremenski?) razdvojene linije priče – između žrtava zatočenih na farmi punoj zamki i policijske istrage njihovih smrti – s detaljima detektivski posutima za finalno otkriće zagonetke (svjetleće oči lutke, višak ili manjak referencija na Jigsawovu smrt…).

Zasluga je braće Spierig što “Jigsaw“ posjeduje mrvu inteligencije i konstrukt “puzzle“ trilera koji istovremeno obnaša trojnu ulogu, funkcionirajući kao nastavak, “reboot“ i kvazi-prednastavak, premda za prethodni “Saw: Final Chapter“ ipak ne predstavlja ono što je za “Freddy's Dead: The Final Nightmare“ bio “Wes Craven's New Nightmare“. Spierigovi su, na koncu, zaslužni za jedan od najpametnijih filmova novog milenija, SF triler o putovanju kroz vrijeme “Predodređenje“ (“Predestination“). Možda bi se Michael i Peter trilerski razmahali kao Wan da “Jigsaw“ nije morao ispoštivati “krv i meso“ normativ “Saw“ mitologije iz domene tjelesnog horora, ovdje uokvirenog i u “CSI na n-tu“ obdukcijama.

“Poreži se, krv je to što želi“, shvaća jedna žrtva (Ana; Laura Vandervoort) i tim riječima savjetuje drugu, dok se s šačicom ostalih nalaze u nekoj prostoriji s kantama na glavama i vezani lancima koji ih vuku prema cirkularima za. Početak s “kantoglavim“ žrtvama samo je zagrijavanje za film s isprve restriktivnim “high impact horror violence“ (R18+) rejtingom u australskim kinima. Spomenimo npr. dvije nevjerojatne zamke - jednu za mljevenje mesa koju pokreće motocikl i drugu s laserskim skalpelom. (Umo)bolni sadizam za hororske mazohiste u publici. Sado bog te mazo!

Zamka sa špricama

Ana je lik koji je najbliže došao tituli heroine “Jigsawa“. Forenzičarka Eleanor je fan Jigsawa i posjeduje “best of“ njegovih zamki iz prijašnjih filmova. Od zamki u ovome spomenimo još i onu sa špricama: u jednoj je protuotrov, u drugoj fiiološka otopina, a u trećoj – kiselina.

Naslovnica Cinemark