Mišljenja Cinemark

Cinemark

Bruce Willis

TEŠKA OSMICA Laka petica za prvijenac P.T. Andersona

FILM: Hard Eight; krimi drama; SAD, 1996.; REŽIJA: P.T. Anderson; ULOGE: Philip Baker Hall, John C. Reilly; OCJENA: **** 1/2

U 'Teškoj osmici' nema mafijaškog sjaja i glamura, time ni grandiozne opernosti, ne zato što Anderson nije (već) veliki igrač i nema hrabrosti za veći ulog, nego stoga što ovdje nije bilo potrebe za razmetljivim režijskim kockanjem, zaštitnim znakom njegovih kasnijih filmova.

Opskurni nastupni film jednog od ključnih suvremenih američkih redatelja Paula Thomasa Andersona (“Bit će krvi“, “Master“) poznat je uglavnom samo njegovim najvećim poklonicima. Mnogi su uvjereni kako je P.T. Anderson debitirao s “Kraljem pornića“, no godinu dana starija “Teška osmica“ (1996.) njegov je prvijenac, sjajan i minimalistički efektan poput “Krvavog jednostavnog“ braće Coen. Jamačno je za to kriv plasman potonjeg filma. “Hard Eight“ se u mnogim zemljama, uključujući Hrvatsku, pojavio u videotekama nakon uspjeha “Boogie Nights“, dakle negdje tijekom 1998. godine, u vrijeme kad se više govorilo o redateljevoj izuzetnoj “altmanovskoj“ kronici pornoindustrije, a najviše o trećem filmu Quentina Tarantina “Jackie Brown“.

“Kralj pornića“ i “Jackie Brown“ gurnuli su “Tešku osmicu“ u videotečni zapećak. Kasetu su posuđivali samo okorjeli filmofili kojima je već tada u životu nešto značio Samuel L. Jackson, otisnut na VHS omotu u kulerskoj pozi s cigaretom u ruci i izrazom lica u stilu “I dare you to rent a movie, I double dare you, motherfucker“ (“Izazivam te da rentaš film…“). Pa ipak, tko god je od “Hard Eight“ očekivao novi “Pulp Fiction“, vidjevši Jacksona na plakatu, vjerojatno je ostao razočaran. Ali, oni u potrazi za autorski komplementarnim filmom (“companion piece“) Andersonovu “Boogie Nights“ ili Tarantinovoj “Jackie Brown“ našli su se na pravome mjestu.

“Teška osmica“ je ugradila temelje za očinske likove i neobične obitelji u Andersonovu opusu (redatelj Burt Reynolds i ekipa pornofilmova) te naćulila uho filmofila za elokventne “andersonovske“ konverzacije, negdje na pola duge rečenice između Tarantina i Davida Mameta. Bolji poznavatelji P.T.-jeve filmografije prepoznat će i napregnutu glazbenu temicu (“Clementine's Loop“) koja je ovdje prvi put signalizirala momenat da stvari idu nizbrdo, a kasnije se čula u sličnim nezavidnim situacijama “Kralja pornića“ i “Magnolije“.

“Sranja se događaju“, čujemo u “Hard Eight“. I dogodit će se kad mušterija prostitutke Clementine (Gwyneth Paltrow) odbije platiti usluge pa ga njezin novopečeni suprug John (John C. Reilly) onesvješćuje i traži novac od njegove žene, usput pozivajući mentora Sydneyja (Philip Baker Hall) da mu pomogne srediti stvar. Međutim, Anderson do tog trenutka dolazi polako - ležernim, elegičnim, ali i hipnotičkim “(neo)noir“ ritmom kakav je i Tarantino udario u “Jackie Brown“. Uvodna sekvencija traje blizu deset minuta. Na nju je vjerojatno Tarantino bio ljubomoran.

Zašto? Zato što Anderson u “Teškoj osmici“ nije trebao snimati istu scenu iz nekoliko pripovjednih očišta da momentalno unovči pozornost gledatelja. Bilo mu je dovoljno postaviti Halla nasuprot Reillyju i pustiti ih da zapodjenu verbalnu interakciju na užitak publike željne odlične glume i dijaloga. U prologu misteriozni Sydney, kockar s tajnom iz prošlosti (bit će otkrivena u finalu i dati ekstra težinu filmu), prilazi Johnu vidjevši ga kako sav utučen sjedi ispred zalogajnice. “Ja sam čovjek koji ti nudi cigaretu i kavu“, kaže Sydney.

John je, saznajemo, u Las Vegasu izgubio sve što je imao i gleda kako namaknuti 6000 dolara za majčin sprovod. Uz naputak “ne ignoriraj nečiju ljubaznost“, Sydney nudi Johnu 50 dolara i priliku da se vrati s njim u Vegas i pokaže mu gdje je pogriješio. Anderson se u startu filma iskazuje kao netko tko na vlastiti način može napisati “tarantinovski“ dijalog (“Znam tri vrste karatea, aikido jiu-jitsu i obični“) i situaciju (šibice koje će se zapaliti same u Johnovim gaćama dok je bio u redu za kino, a zbog čega ih više ne koristi kad pripaljuje cigaretu).

Kad se radnja preseli u Vegas i potom Reno, Anderson se potvrđuje za marljivog učenika režije Martina Scorsesea. Energična “scorseseovska“ kamera cirkulira po kazinu - od pulta s karticama do pulta sa žetonima, od automata do stolova gdje će se pojaviti i Philip Seymour Hoffman - poput novčanice koju John drži u optjecaju, kako ga je naučio Sydney. Takoreći malo nedostaje da odnekle izroni Ace Rothstein (Robert De Niro, “Casino“), ali neće. “Casino“ je drukčiji od “Hard Eight“ koliko je konobarica/prostitutka u tumačenju Paltrow različita od Sharon Stone, a blještavi Vegas od Rena, kamo se radnja filma nastanjuje.

U “Teškoj osmici“ nema mafijaškog sjaja i glamura, time ni grandiozne opernosti, ne zato što Anderson nije (već) veliki igrač i nema hrabrosti za veći ulog, nego stoga što ovdje nije bilo potrebe za razmetljivim režijskim kockanjem, zaštitnim znakom njegovih kasnijih filmova, osobito onih u dvijetisućitima. Likovi su mahom “low profile“ kockari i luzeri, osim Sydneyja koji je svojevrsna starija “gdin guba“ inačica Mr. Wolfa iz “Paklenog šunda“ (Harvey Keitel i Hall malčice sliče), zna što radi i za sve se sam pobrine. No, čak ni on nije visokoprofilni “čistač“. Otkriva ga mrlja krvi na rukavu bijele košulje.

Druga i zadnja suradnja s Day-Lewisom

Paul Thomas Anderson upravo završava svoj osmi film, prvi nakon “Skrivene mane“ iz 2014. godine. To je još neimenovana drama s Danielom Day-Lewisom u glavnoj ulozi, postavljena u modni svijet Londona pedesetih. Film je tempiran za američku premijeru na Božić, a navodno je Day-Lewisov posljednji.

Naslovnica Cinemark