Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

VICTORIA I ABDUL U družbi Njezinog veličanstva

FILM: Victoria&Abdul; drama; SAD/Velika Britanija, 2017.; REŽIJA: Stephen Frears: ULOGE: Judi Dench, Ali Fazal; DISTRIBUCIJA: Editus; OCJENA: ****

Stephen Frears postavlja emocije ispred institucije, ženu naspram vladarice. Ovo je 'feel good' film u družbi, ne službi Njezinog veličanstva, drama o Victorijinom odnosu s Abdulom, a ne izrabljivačkim kolonijalističkim carstvom, premda u njemu rasa i klasa s pripadajućim konfliktima nose važnu ulogu. Frearsovo promicanje mirnog međurasnog dijaloga može se sagledati kao filmski kontrapunkt današnjem politički nekorektnom međurasnom monologu vladajućeg svjetskog monarha.

Po stvarnim događajima… uglavnom. Ovaj natpis se smisleno ispisuje odmah u zaglavlje “Victorije i Abdula“. “Uglavnom“ je ključna riječ za gledanje i razmatranje novog ostvarenja kvalitetnog redatelja Stephena Frearsa (“Dangerous Liasons“, “The Queen“), nadahnutog opasnom platonskom vezom između stare britanske kraljice i mladog indijskog sluge. Frears i scenarist Lee Hall (“Billy Elliot“, “Put rata“) s prilično su odriješenim rukama prišli filmu koji scenografski, kostimografski i “ceremonijalno“ djeluje veoma autentično, ali je produkcijski u isti mah filmski, filmičan i “oskarovski“, posebice u glumačkoj i režijskoj izvedbi.

Judi Dench i Frears bilježe drugu suradnju nakon “Philomene“, nominirane za četiri Oscara (najbolji film, adaptirani scenarij, glavna ženska uloga, glazba). Film “Victoria&Abdul“ mogao bi biti predložen za zlatni kipić barem u potonjim dvjema kategorijama. Glazba Thomasa Newmana je uzvišena i nadahnuta, a Dench je ostvarila još jednu sjajnu izvedbu kraljice Victorije (“Gospođa Brown“, 1997.), također fokusiranu na njezin neprikladni odnos sa slugom koji će je vratiti u život. Ovo je za nju povratak u britanske kraljevske odaje, kao i za Frearsa, režisera “Kraljice“.

Možemo zamisliti da se na idućoj oskarovskoj večeri, prilikom predstavljanja Dench unutar kategorije najbolje glavne ženske uloge, vrti divno glumljena scena s Victorijom kako sa suzom u oku kontemplira što su joj svi bliski ljudi umrli, a ona živi dalje i pita se čemu sve to, kraljevanje, glupe ceremonije i aristokrati koji se laktare za položaje. “Nitko ne zna kako je biti kraljica“, zdvaja Victoria. Ipak, Frears zna kako je biti kraljica (“The Queen“) i ženska individua drukčija od okoline (“Florence Foster Jenkins“).

Britanski redatelj s puno režijskih finesa i ljudske sućutnosti prilazi “Victoriji i Abdulu“, potencijalnom novom kinofavoritu “starije“ publike. U uvodnoj ceremoniji proslave kraljičina Zlatnog jubileja 1887., odnosno 50 godina na čelu Britanskog carstva koje “izrabljuje četvrtinu stanovništva“, Frears elegantno povlači kameru natrag i naprijed od/do vrha dugačkog stola s Victorijom na čelu. Početna scena za Frearsa je prilika da nanovo satirički sagleda sulude običaje britanske monarhije i pronalazi komediju u sitacijama u kojima možda ne bi smio (kraljičini gosti moraju prekinuti određeni slijed jela jednom kad ona prestane blagovati, makar ga nisu dovršili).

U tom kontekstu, može ispasti i kako se blago ruga samoj kraljici - ona će povrtnu juhu slistiti poput djeteta da joj se njezini zeleni tragovi slijevaju niz usta, a onda zakunjati/zahrkati prije deserta. No, prije će biti da je prikazuje kao zatvorenicu carstva kojim vlada, umornu, beživotnu i usamljenu od besmislenih rituala prije upoznavanja indijskog službenika Abdula Karima (Ali Fazal), odabranog da joj iz Indije donese ceremonijalni zlatnik mohor. “Štogod radili, ne gledajte je u oči“, uputa je za Abdula i Mohammeda (Adeel Akhtar), ali kraljičin pogled se sreće s “visokim, jako zgodnim Indijcem“ koji će malo kasnije poljubiti njezinu nogu i načiniti da se “odjednom osjeća bolje“.

To je početak jednog neobičnog prijateljstva i zbog njega će se članovi Kućanstva najednom osjećati - gore. Abdul pomaže oko dokumentacije kraljici koja želi kušati mango, uči je indijski jezik, točnije urdu, avansira od sluge do njezinog privatnog učitelja (munši) i zamalo biva proglašen vitezom. “Sluga i to indijac“, gnušaju se britanski rasisti obojenog čovjeka niskog roda, cinično dodavši kako će kraljica još i burku početi nositi. Karakterizacija članova Kućanstva, uključujući i Victorijina sina Bertieja (Eddie Izzard), malčice je pretjerano rasistički jednostrana, kao i politiki korektan prikaz Abdula svedena na hinduskog anđela sklona aforizmima poput “Život je poput tepiha, vezemo da napravimo uzorak“, s tek ovlaš načetim traženjem položaja u (britanskom) društvu i penjanja na ljestvici.

Međutim, crno-bijeli likovi uspijevaju nestati u kostimiranom šarenilu filma kad drama zamijeni (romantičnu) komediju i Frears postavlja raznobojne ljudske emocije ispred kraljevske institucije, ženu naspram vladarice dubiozne progresivnosti. Ovo je “feel good“ film u družbi, ne službi Njezinog veličanstva, drama o Victorijinom odnosu s Abdulom, a ne izrabljivačkim kolonijalističkim carstvom, premda u njemu rasa i klasa s pripadajućim konfliktima nose prilično važnu ulogu. Frearsovo promicanje mirnog međurasnog dijaloga može se sagledati kao filmski kontrapunkt današnjem politički nekorektnom međurasnom monologu vladajućeg svjetskog monarha.

Universal i Editus

“Victoria i Abdul“ je prvi film hollywoodskog “major“ studija Universal Pictures koji u hrvatskim kinima igra u distribuciji kompanije Editus. Universalovi filmovi će odsad imati zastupništvo Editusa, a prethodno ih je distribuirao Blitz. Idući je “Snjegović“.

Naslovnica Cinemark