Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

TRST, JUGOSLAVIJA Potraga za izgubljenim vremenom

FILM: Trieste, Yugoslavia; dokumentarac; Italija/Hrvatska/BiH, 2017.; REŽIJA: Alessio Bozzer; DISTRIBUCIJA: Restart; OCJENA: *** 1/2

Za svakog aktivnog ili pasivnog sudionika tog vremena, 'Brooklyn' žvaka dobivena uz ulaznicu u kinu 'Karaman' bi mogla biti svojevrsni 'proustovski' kolačić 'Madeleine' i automatski ga teleportirati natrag. Nostalgija je sveprisutna s obje strane ekrana, u filmu i među publikom jer gledatelji pomno prate arhivske snimke s masom ljudi ne bi li možda prepoznali sebe u mlađim danima, svoje roditelje ili znance. 'Trst, Jugoslavija' je vrijedan dokument jedne epohe realiziran u stilu filmske potrage za izgubljenim vremenom koja rezimira godine slikama ili intervjuima s raznim svjedocima razdoblja.

Šoping-groznicu Trsta osamdesetih autor ovih redaka nije iskusio u prvom licu. Bio je premalen za to. No, sjeća se dobro mirisa novih rebatinki (“Rifle“) i okusa “Brooklyn“ žvake kad se tajo vratio s jednog seminara u Opatiji skoknuvši usput do Trsta, posebice oduševljenja na poklonjenu akcijsku figuricu “Mastersa“ (Rattlor) koje nije bilo nigdje za kupiti u Splitu. Dokumentarni film “Trst, Jugoslavija“ Alessija Bozzera tipuje upravo na to – individualno i kolektivno sjećanje ovdašnjeg naroda na jedan minuli period.

Prepoznali su to ljudi iz splitskog kina “Karaman“ u kojem se Bozzerov dokumentarac prikazuje. U lobiju kina publiku dočekuju obješene rebatinke, a s kupljenom ulaznicom svaki gledatelj dobiva simboličan poklončić u vidu “Brooklyn“ žvake, jednog od simbola tršćanskog šopinga. Za svakog aktivnog ili pasivnog sudionika tog vremena, žvaka bi mogla biti svojevrsni “proustovski“ kolačić “Madeleine“ i automatski ga teleportirati natrag u osamdesete ili sedamdesete.

Nostalgija je sveprisutna s obje strane ekrana, u filmu i među publikom jer gledatelji pomno prate arhivske snimke s masom ljudi na trgu Ponterosso i dalje ne bi li možda prepoznali sebe u mlađim danima, svoje roditelje ili znance. “Trst, Jugoslavija“ je vrijedan dokument jedne epohe realiziran u stilu filmske potrage za izgubljenim vremenom koja rezimira godine slikama ili intervjuima s raznim sugovornicima/svjedocima razdoblja – talijanski povjesničari i vlasnici dućana u Trstu, “naši“ ljudi koji odlazili u šoping, radili na graničnim prijelazima ili vozili buseve.

Obični mali ljudi imaju ravnopravnu riječ s poznatim facama poput Rade Šerbedžije, Gorana Bregovića, Slavenke Drakulić, Denisa Kuljiša, Ede Galića, Željka Senečića… Njihova sjećanja daju filmu nekoliko različitih perspektiva, od težačkog višednevnog drndanja u stotinama buseva YU registracija, tipa na relaciji Beograd-Trst, do lagodna odlaska u Trst iz Rijeke ili Zagreba na kavu ili kino, na (Oscarom nagrađene) filmove koji kasne u jugoslavenska kina, iako se znaju repetitivno isprepletati u onoj osnovnoj i vrtjeti u krug.

Svako malo čujemo priče o stotinama tisuća ljudi svakog vikenda na trgu Ponterosso i nekih 500 buseva koji su stigli iz Jugoslavije, Trstu kao dašku Zapada i izlogu kapitalizma, a da smo dobili kunu na svaki put spomen “Rifle“ traperica, takoreći bismo imali za nove rebe. Ipak, društveno-politički i klasni diskurs filma njegovo je najsnažnije oružje uz nostalgiju i arhivsku fotografiju. Bozzer prikazuje Trst kao sjecište Istoka i Zapada, grad koji je ekonomski procvjetao kad je socijalizam upoznao kapitalizam i s njime postao dugogodišnji najbolji prijatelj, njegujući dobrosusjedske odnose na relaciji Jugoslavija-Italija i topeći željeznu zavjesu.

“Nigdje na svijetu kapitalizam i socijalizam ne surađuju na svijetu tako mnogo i pošteno kao na ovoj tržnici“, komentira spiker u arhivskim vijestima. Zaključak je kako je socijalizam u Trstu pomagao kapitalizam. Trst je za Jugoslavene bio najbliži dalekom Zapadu i osjećaju slobode. Ulazeći u Trst, oni su prošli kroz vrata slobodnog svijeta i divili se kapitalističkim proizvodima Zapada u izlozima, vjernim imitacijama američke (pop)kulture. Bilo je to otprilike kao da čitaju talijanski strip o Texu Willeru i imaju dojam da su u američkom vesternu s Johnom Wayneom.

Tex Willer je, na koncu, bio nadahnuće za logo traperica “Rifle“, ključnog statusnog simbola za Jugoslavene ugledane na Marlona Branda i Jamesa Deana iz “Divljaka“ i “Buntovnika bez razloga“. U raskopčanu “jeans“ uniformu/košulju bila je, pak, omotana i djevojka s prvog studijskog albuma Bijelog dugmeta (“Kad bi bio bijelo dugme“), benda čiji sami spomen budi ex-YU nostalgiju, kao i pogled na fiću, auto s kojim se najčešće odlazilo u Trst po sve čega nije bilo u Jugoslaviji ili je tamo jeftnije koštalo.

Ozvučena, među ostalim, pjesmom “Tata, kupi mi auto“, slatka sjećanja na trenutke kad se salama skrivala ispod suknje ili na sebi nosilo devet pari džinsa i osam haljina postaju sve gorča kako “Trst, Jugoslavija“ iz osamdesetih zalazi u devedesete i grabi prema naglom, simboličnom kraju filma i jedne ere. Finalni rez je naprasan. Nekoć prepune ulice Trsta krajem lipnja 1991. najednom su prazne, bez ijednog busa i auta. Snimke sretne šoping-invazije Jugoslavena ustupaju mjesto slikama tenkova i nesretnog rata u bivšoj Jugoslaviji, državi koja će ubrzo nestati poput štandova na Ponte Rossu.

Razlika drastična

Frapantan je podatak iz filma kako se danas proizvodi nekih 4000 traperica "Rifle" za razliku od 200.000 nekoć.

Naslovnica Cinemark