Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

BEZ LJUBAVI Iz Rusije s mržnjom

FILM: Nelyubov; drama; Rusija, 2017.; REŽIJA: Andrej Zvjagincev; ULOGE: Maryan Spivak, Alexei Rozin; DISTRIBUCIJA; Discovery; OCJENA: *****

Potraga za Alekseyem nas odvodi i do napuštenih kapitalističnih razvalina na kakve će nalikovati Zhenyin donedavno lijep stan kad radnici počnu skidati tapete na zidovima soba. Sve to sugerira političku alegoriju - nije samo jedan brak u razdoru, nego i cijela Rusija. Osobnu apokalipsu prezira i netrpeljivosti (unutar) jednog braka Zvjagincev širi na kolektivnu čitave zemlje.

Bez prethodnog predznanja najbolje je gledati “Bez ljubavi“, novi film prvaka moderne ruske kinematografije Andreja Zvjaginceva, (vizualno) monumentalan poput njegova “Povratka“ i “Levijatana“. Ako hoćete, dakle, slobodno odložite ovaj tekst i vratite mu se nakon što pogledate “Loveless“ - izvorno “Nelyubov“ - koji u utorak otvara mini-reviju ovogodišnjeg Vukovar Film Festivala u “Kinoteci“. Zvjagincev je naizgled zarolao “Bez ljubavi“ kao dramu o razvodu s potencijalnim izmirenjem bračnih drugova, Zhenye (izvrsna Maryan Spivak) i Borisa (Alexei Rozin).

Ili barem mi to izmirenje potražujemo, odnosno nadamo mu se, ako ne zbog njih, onda radi njihova 12-godišnjeg sinčića Alexeya (Matvey Novikov) koji je u jednoj od najrazarajućih scena godine i šire ispustio nijemi vrisak plača skriven u mraku iza vrata tijekom svađe roditelja. Nastojimo prečuti teške riječi poput “gadiš mi se“ u pauzama odnajave razvoda i prodaje stana, ignorirati sami naslov filma kao signal da između mame i tate više nema ljubavi, kao i činjenicu da već imaju nove starije/mlađe ljubavnike (Andris Keiss, Yanina Hope), pri čemu je Borisova odabranica u poodmaklom stadiju trudnoće.

Kako Zvjagincev žanrovski/tematski namjerno nesigurno postavlja film na noge, naša očekivanja sama luduju. Očekujemo dramu o teškim bračnim odlukama, razvodu roditelja koji će možda biti promotren iz Alexeyevih suznih očiju, budući da redatelj klinca predstavlja prvoga od likova u trenu izlaska iz škole i odlaska kući kroz šumu u koju smo sa statičnom kamerom kročili u sjajnim uvodnim kadrovima prirode bez društva, zastavši da osluhnemo hladni vjetar i nadivimo se jesenskom pejzažu ogoljena drveća i osamljena jezerca lagano posuta pahuljama snijega.

Očekivanja su prilično brzo iznevjerena, a noge klecaju od razorne snage i šokova filma. Hipnotički uvodni kadrovi enigmatske, studene ugođajnosti, shvaćamo, budili su osjećaj praznine i gubitka, bili vjesnik nadolazeće trajne zime u srcima likova, prolaznosti vremena i cikličkog ritma života, odnosno ponavljanja/prenošenja posrnjujuće prirode ljudskog ponašanja s koljena na koljeno, sažetog u sceni kad se Zhenya pita “kako je ljubav i sreća dovela do boli i razočaranja“, a Borisova trudna cura pušta suzu nakon seksa uz upit “bit ćemo dobro, zar ne, nećeš nas ostaviti“.

O svemu tome Zvjagincev govori silom ženeći obiteljsku dramu o razvodu za proceduralni triler dok ih smrt ne rastavi. Naime, Alexey jednog dana nestaje i gubi mu se svaki trag. Je li malac samoinicijativno pobjegao od roditelja zaokupljenijih više sobom/svojim novim partnerima nego njime, koji im se ionako “dogodio“, kumujući time njihovu neminovnu razdoru? Ili je možda otet? To je misterij filma, budući da Zvjagincev ne daje precizan odgovor, provocirajući sumnju neobjašnjivim subjektivnim kadrovima na tragu Hanekeovog “Skrivenog“, poput možebitno nečijeg početnog pogleda na malca, kamerom izdvojena od školskih vršnjaka te, kasnije, njegovu majku na večeri u restoranu, ali (mu/joj) je u vidokrug uletjela neka “escort“ djevojka.

Odbjegao od kuće ili otet, preko zagonetke Alexeyeva nestanka Zvjagincev paralelizira iščeznuće ljubavi, ljudske komunikacije, pa i čovječnosti u gradskoj šumi zgrada i otuđenom, sebičnom svijetu društvenih medija, “selfieja“, kapitalizma, konzumerizma i ispraznih luksuznih stanova. Ako očekujete da će nestanak sina približiti supružnike, grdno se varate. U prolongiranim scenama potrage za Alexeyom tragači prolaze od vrha do dna pahuljama snijega izrešetane apartmanske blokove usamljenih svjetala nade koja se pale i gase, jednako savršenog utjelovljenja moderne alijenacije poput plavetna kadra zamišljene Zhenye, dlanovima prislonjene na kišom oplakano prozorsko staklo stana.

Potraga nas odvodi i do napuštenih kapitalističnih razvalina na kakve će nalikovati Zhenyin donedavno lijep stan kad radnici počnu skidati tapete na zidovima soba. Sve to sugerira političku alegoriju - nije samo jedan brak u razdoru, nego i cijela Rusija. Radnja filma odvija se 2012., s radio-najavama smaka svijeta i u Rusiji koji će “izvući Putinove pobornike da utjehu traže u alkoholu“, pridruženima konstantnim TV vijestima o sukobima u Ukrajini. Osobnu apokalipsu prezira i netrpeljivosti (unutar) jednog braka Zvjagincev širi na kolektivnu čitave zemlje. “Bez ljubavi“ dolazi iz Rusije s mržnjom.

Canneski žiri voli Zvjaginceva

“Bez ljubavi“ je proljetos u Cannesu dobio nagradu žirija. To nije prvi put da je Zvjagincev slavio u Cannesu – bio je nagrađen za scenarij “Levijatana“, koji se također prikazao u konkurenciji, a dobio je i posebnu nagradu žirija za “Elenu“ unutar programa “Izvjestan pogled“.

Naslovnica Cinemark