Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

2:22 Imam sat, ali ne znam koje je ovo vrijeme došlo

FILM: 2:22; fantastični triler; SAD/Australija, 2017.; REŽIJA: Paula Currie; ULOGE: Michael Huisman, Teresa Palmer; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: ***

'2:22' se gleda s lakoćom i budi znatiželju do razriješenja da tek nakon izlaska iz kina imate logičke dvojbe u vezi prethodno viđenog. Kad traje, '2:22' uvlači gledatelja u priču s preklopljenim kazaljkama sudbinske predestiniranosti i audiovizualne ugođajnosti koje uspješno kucaju sve kraće minute prolaznosti života i filma u užurbanu i otuđenu svijetu današnjice.

Sad već gotovo tradicionalno, druga polovica ljeta donese u kina jedan mali triler velikog potencijala. Pretprošle godine bio je to “Dar“, 2016. “Nerve“, a ove “2:22“ nepoznatog redatelja Paula Currieja i znanog (ko)scenarista SF filmova Nathana Parkera (“Moon“, “Equals“). Friški australsko-američki film je najslabiji u nizu, potentno neispunjen do kraja kao “Nerve“, no to ne znači da nije ambiciozno zamišljeno i atraktivno relizirano žanrovsko štivo za jednokratno gledanje, vrijedno blage preporuke u sezoni stoput skupljih, a mahom razočaravajućih blockbustera.

Osobito privlačne fotografije Davida Eggbyja (“Pobješnjeli Max“, “Planet tame“, “Templar“) i zavodljive glazbe Lise Gerrard (“Probuđena savjest“, “Suze Boga sunca“, “Posljednji posao“), to je jedan od onih trilera kojima možda ne možete dati veću ocjenu, ali nije vam žao da ste ih pogledali, niti želite vratiti izgubljeno vrijeme, što je za film s odrednicom vremena u naslovu i srži priče velika stvar. Svakog dana u točno dva sata i 22 minute popodne pred očima kontrolora leta Dylana Bransona (Michael Huisman; “Bezvremenska Adeline“), inače nesuđenog pilota, zavrti se serija događaja s kulminacijom u pucnju i raspršivanju stakla na Grand Central Stationu.

Svemu tome prethode slike zagrljaja nekog para u srcu željezničkog kolodvora, trudne žene, grupe školaraca… Jesu li to vizije neke veće apokalipse kao u “Proročanstvima“ s Nicolasom Cageom? Snovi? Nešto treće? Je li Dylan ludi ili je zarobljen u nekakvoj vremenskoj petlji kao protagonisti “Beskrajnog dana“, “Izvornog koda“ i “Na rubu budućnosti“? “Jeste li kad usnuli san koji vam se činio stvarnim kao da niste ni spavali“, u prvim minutama filma propituje misteriju Dylan na granici zbilja-fantazija i potpiruje napetost riječima kako “osjeća da će nečiji život okončati“.

Dylan na svakodnevnoj bazi vidi i u svemu traži algoritamske obrasce, u montažnoj stopljenoj rutini treninga, odlaska na posao biciklom i podzemnom itd., primjerice da sirena auta zatrubi, neke žene se smiju, jedna osoba kaže drugoj “mogu li vam pomoći?“ Pomoću tih obrazaca i osjećaja, prikazanih na ekranu kako bi se vizualizirala povezanost njegova uma i svijeta u stilu “Savršene formule“ i “Lucy“, on lakše obavlja stresni posao kontrole leta, “hendlajući“ slijetanja i polijetanja kirurški precizno, za dlaku od sudara, među ostalim i na pisti znakovitog broja 22.

Međutim, jednog dana njegov um trokira i zamalo izazove koliziju zrakoplova u polijetanju i slijetanju, nakon čega upozna putnicu s jednog od ta dva leta, nesuđenu plesačicu Sarah (Teresa Palmer). Puka koincidencija? Vraga, pilot koji ne može letjeti i plesačica koja ne može plesati sudbinski se upoznaju na lijepo režiranoj predstavi zračnog baleta i bude instant atrakciju, uvjerljivu zbog kemije među glumcima. A kad Sarahin ljubomorni bivši dečko, umjetnik Jonas (Sam Reid), postavi instalaciju hologramske “virtual reality“ vizije Grand Central Stationa, identične Dylanovoj, ispada da je dosta toga međusobno povezano.

Naizgled i s dvostrukim umorstvom na kolodvoru od prije 30 godina, na Dylanov i Sarahin rođendan. Je li se to ponavljaju događaji od prije tri dekade u novoj verziji? Je li Dylan i Sarah žive nečije prošle živote? I kakve veze sa svime imaju TV vijesti o zvijezdi na samrti? Nećemo više ništa zapisati da ne zađemo na polje “spoilera“, no ionako će vam Dylan poveznice i odgovore saopćiti naglas, pa i nacrtati, kako ih sam otkriva, dok redatelj objedinjuje metafizičko i astronomsko u vremenskoj petlji filma.

Osim što svaka iduća otkrivena poveznica traži sve veću suspenziju nevjerice, sve to umanjuje tajnovitost filma i simplificira njegov kompleksan koncept o obrascima i ponavljanjima u satovima, minutama i sekundama između (ne)stalnosti sadašnjosti i prošlosti, slučajnosti i sudbine, okolnosti i karme, svijeta i svemira, nastanka i nestanka, života i smrti. U ovakvim filmovima bolje je ostaviti nešto neizrečeno, nego se pridržavati objašnjavačkih obrazaca i baš sve staviti gledatelju pod nos.

Svejedno, “2:22“ se gleda s lakoćom i budi znatiželju do razriješenja da tek nakon izlaska iz kina imate logičke dvojbe u vezi prethodno viđenog. Kad traje, “2:22“ uvlači gledatelja u priču s preklopljenim kazaljkama sudbinske predestiniranosti i audiovizualne ugođajnosti koje uspješno kucaju sve kraće minute prolaznosti života i filma u užurbanu i otuđenu svijetu današnjice. Imam sat, ali ne znam koje je ovo vrijeme došlo? Tako nekako. Sad je već 2:23.

Rad na produkciji 'Grebena spašenih'

Produkcijske vrijednosti filma su na razini za jedan ovako niskobudžetan projekt. Zasigurno je to zasluga redatelja koji je bio jedan od producenata Gibsonova “Grebena spašenih“.

Naslovnica Cinemark