Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

SLUŠKINJA Svoga tijela gospodarice u Parku čula

FILM: Ah-ga-ssi; erotski triler; Južna Koreja, 2016.; REŽIJA: Chan-wook Park; ULOGE: Min-he Kim, Tae-ri Kim; DISTRIBUCIJA; Discovery; OCJENA: *****

Prva dva čina prelomljena su preko seksa budući da scena igra važnu ulogu u razumijevanju glavnih ženskih likova i (druge strane) priče, pokazuje kako su Sook-Hee i Hideko postale svoga tijela gospodarice, te gradi feministički podtekst filma. Ipak, iako krajnje eksplicitne u pohotljivosti (ženska tijela se uvijaju i mrse kao u 'Adelinom životu'), scene seksa su fokusirane na zajedničko proživljavanje čulnih opažaja koji kumuju formiranju i utvrđivanju njihovih finalnih osjećaja.

“Što varalica zna o ljubavi?“ – “Sluškinja“ (2016.)  

Erotski rašomon. Mudrome je to dosta da dobije dojam kakav je novi film kultnog Chan-wook Parka “The Handmaiden“ (izvorno “Ah-ga-ssi“) koji stoji na raspolaganju u kinima. “Sluškinja“ je osobita južnokorejska kombinacija erotike i rašomonijade, psihoseksualnog trilera i kostimirane melodrame, Parka, Hitchcocka (“Rebecca“) i Kurosawe (“Rashomon“), Nagishe Oshime (“U carstvu čula“) i Marquisa De Sadea. Rašomonska naracija i povijesna ambijentacija čine film veoma okrepljujućim.

Rijetkost je vidjeti jednu melodramu zakopčanu ili bolje reći (pre)svučenu u erotski triler kompleksne scenarističke strukture, usput postavljen u historijski kontekst. A Park je snimio upravo to – erotski triler u korzetu s “parkovski“ istančanim stilom i zavodljivim ugođajem, vjerojatno i naj-film u svom opusu (“Simpatija za gospodina/gospođu Osvetu“, “Žeđ“, “Tajna krvi“), odnosno najbolji iza “Oldboya“. Naravno, korzet će biti skinut s putenog ženskog tijela, no Parku se ne nikud žuri da pokaže “slatkoću koju gumbi sadrže“.

Redatelju je draže golicati iščekivanja publike, i to toliko da na vrhuncu scene seksa između dvije djevojke, sluškinje Sook-Hee i lady Hideko (izvanredne Tae-ri Kim i Min-he Kim u vrlo hrabrim ulogama), radi rez i vraća priču na početak, kako bi je sada ispričao iz druge perspektive. Prvi čin Parkove tročinke, postavljen u Južnu Koreju pod japanskom okupacijom tridesetih godina prošlog stoljeća, sagledan je očima Sook-Hee. Sitna lopovka pristaje za novčanu naknadu pomoći varalici Fujiwari (Ha Jung-woo) da se bogata nasljednica Hideko zaljubi u njega, nakon čega bi je oženio, dobio miraz i strpao u ludnicu.

Sook-Hee će, znači, glumiti novu sluškinju Hideko, služiti joj i navesti je da postane ženom lažnom grofu Fujiwari umjesto vlastitome ujaku, starom pervertitu crnog jezika Kouzukiju (Cho Jin-woong), kojemu je također do nasljedstva, ali i mladoga mesa. No, Sook-Hee biva “potpuno smetena“ Hidekinom ljepotom i osjeti magnetsku privlačnost. “Od svih bića koje sam prala i odijevala, nitko nije bio ovako lijep“, zbori unutrašnji glas Sook-Hee. Ni Hideko, izgleda, nije imuna na “perceptivnu“ sluškinju, razmišljajući o njoj “svake noći u krevetu“.

Međutim, drugi čin, promotren iz gazdaričine optike, otkriva kako potencijalno ništa nije onako kako se čini, što će potvrditi preokreti koji Parku nisu strani još od “Oldboya“. Drugi čin je zrcalni odraz prvoga, s tim da preinačuje njegova ključna otkrića i dodaje neka nova saznanja o onome tko je prevaren(a) od dvosmislenih likova, odnosno dovodi u pitanje percepciju i interpretaciju prethodnih zbivanja, “meta“ glumačke/teatarske predstave s odijevanjem i razodijevanjem, stavljanjem i skidanjem šminke/maske, zavođenjem i manipuliranjem, u kojoj “svi tako prokleto dobro igraju svoje uloge“.

Prva dva čina prelomljena su preko seksa budući da scena igra važnu ulogu u razumijevanju glavnih ženskih likova i (druge strane) priče, pokazuje kako su Sook-Hee i Hideko postale svoga tijela gospodarice, te gradi feministički podtekst filma, pripremajući teren za njihov bijeg od muškog svijeta i kršenja okova dominacije muškaraca, u filmu takoreći podijeljenih na varalice i izopačenike, nazočne na priređivanim čitanjima erotske poezije. Scena je krajnje eksplicitna u pohotljivosti i ženska tijela se uvijaju i mrse kao u “Adelinom životu“.

Park se u drugom činu ne skanjiva postaviti kameru iz gledišta Hidekine vagine i prikazati Sook-Heeine usne navlažene oralnim seksom, a u trećem upošljava i tzv. zvonca strasti (metalne kuglice), premda ne odlazi skroz do kraja nastranosti da perverzni japanski crtež s hobotnicom pretvori u pokretnu sliku prilikom ukazanja oktopodna stvora u kadru kao poveznice s “Oldboyem“. Ipak, scene seksa su fokusirane na osjetilne senzacije djevojaka. Pod izlikom da joj pokaže što žele muškarci, Sook-Hee lizalicu zasladi usne i poljubi djevičansku Hideko u predigri za zajedničko proživljavanje čulnih opažaja prilikom uzajamnih dodira, uzdaha i drhtaja koji kumuju formiranju i utvrđivanju njihovih finalnih osjećaja u krupnom planu poljubaca i isprepletenih jezika.

Iznimna senzualnost filma (krupnjak crvenih štapića za jelo na rumenim usnama) probuđena je još u nevinoj sceni kad Sook-Hee nježno stavlja prst u usta Hideko i turpija njezin oštar zub. Toliku količinu istospolne putenosti i požudnosti na velikom ekranu nismo doživjeli od “Mulholland Drivea“. S Lynchovim remek-djelom “The Handmaiden“ dijeli motive preuzimanja identiteta i ženske ljubavi na svileno mekanoj razdjelnici zbilje i fantazije, ali uz mogućnost konačnog nastanjenja u (filmskoj) stvarnosti. U Parku čula.

Tranzicija iz Londona u Koreju

Film je inspiriran romanom “Fingersmith“ Sarah Waters iz 2002. godine. Park je napravio tranziciju romana iz Londona 19. stoljeća u Koreju prve polovice 20. vijeka kako bi opet mogao snimati na svome jeziku nakon podcijenjenog američkog izleta sa “Stokerom“. Polučio je i pun pogodak suprostavivši debitanticu Tae-ri Kim iskusnijoj Min-he Kim (“Right Now, Wrong Ten“) i glumcu Ha Jung-woou (“Chaser“).

Naslovnica Cinemark