Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

PRIJE SVEGA MILES Velika truba svira dalje

FILM: Miles Ahead; drama; SAD, 2015.; REŽIJA: Don Cheadle; ULOGE: Don Cheadle, Ewan McGregor; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: ****

Cheadle u režijskom i glumačkom smislu prilazi glazbenoj legendi iz (polu)fikcionalnog rakursa kao nekakvoj mitskoj ličnosti skrivenoj iza velikih sunčanih naočala i afro frizure. Ovo što gledamo u filmu nije se nužno dogodilo u stvarnosti, možda ni uopće, već je prije svega plod Cheadleova snoviđenja.

“Unesi malo stava u priču, ne budi otrcan“, predlaže velikan trube Miles Davis novinaru u uvodu intervjua s kojim se otvara “Prije svega Miles“. U slučaju da je netko to slučajno prečuo, tek se polako ufuravajući u film, Davis će rečenicu ponoviti još jednom, kako bi preko njega redatelj i glavni glumac Don Cheadle naglasio gledatelju što može očekivati od “Miles Ahead“. Dakle, neotrcanost i malo stava. Pričajući priču o glazbenom geniju i inovatoru, koji odbija da se njegova muzika zove jazzom (“To je društvena glazba“), Cheadle se čvrsto drži tih riječi.

“Prije svega Miles“ je sve samo ne tipična biografska drama o slavnoj ličnosti, ovdje glazbeniku, da bi pratila protagonista “in continuo“ od dječaštva do starosti. Vidljivo je to odmah na početku filma u nadrogiranoj komičnoj potjeri koja bi mogla pronaći svoje mjesto u “Strahu i prijeziru u Las Vegasu“ ili nekom Tarantinovom kultu, nikako oskarovskom “Rayu“ ili “Hodu po rubu“. Naime, Miles i premlaćeni novinar “Rolling Stonea“ Dave Brill (Ewan McGregor) nalaze se u bijegu od metaka progonitelja željnih dočepati se milijunski vrijedne vrpce s njegovom novom glazbom.

Scena se odigrava nedugo nakon što Davis u intervjuu iznese mišljenje “Kad stvaraš nešto svoje, nebo je granica“, s čime se također rukovodi Cheadle. Unoseći malo stava u film, njegov projekt snova koji autorski potpisuje kao redatelj i koscenarist, Cheadle širi razmjerno uske granice “biopica“ sve do (crno)humorna krimića, s jurnjavama, pucnjavama, drogama i “tim sranjima“. “Što ima loše u tome“, pita se Miles u filmu baratajući pištoljem gotovo jednako dobro kao trubom.

Odnosno, Cheadle u režijskom i glumačkom smislu prilazi glazbenoj legendi iz (polu)fikcionalnog rakursa kao nekakvoj mitskoj ličnosti skrivenoj iza velikih sunčanih naočala i afro frizure. Ovo što gledamo u filmu nije se nužno dogodilo u stvarnosti, možda ni uopće, već je prije svega plod Cheadleova snoviđenja. Međutim, u nastupnoj ulozi režisera, glumac ima intrigantnu, antibiografsku viziju biografskog filma i njegova protagonista krajem sedamdesetih, kad je nestao iz javnosti na pet godina i zavrijedio titulu “Howarda Hughesa jazza“, kako ga naziva Brill.

“On sad više vrijedi mrtav, nego živ“, kaže glazbeni producent Harper (Michael Stuhlbarg), no svejedno želi unovčiti njegov novi povratnički materijal. Vjerojatno se zato Cheadleov Davis u nekoliko navrata u nelinearno izloženom filmu nalazi na korak od smrti, svjestan da ljudi vole samo njegove “stare stvari“, što će mu, konačno, u facu kazati mladi diler, posjedujući u kolekciji isključivo Milesove vremešne albume. Zanimljivo, Davis u filmu smatra da je “zabrljao“ na za njega precijenjenom “Kind Of Blue“, i to će reći u radioeteru, naručivši od voditelja, koji je hvalio i puštao skladbu s tog albuma “So What“, radije stvar sa “Sketches Of Spain“ (“Solea“).

Cheadlea interesira prije svega Miles, ali i poslije svega Davis, nakon doživljena vrhunca slave, tj. kako se sada kad više nije u punoj formi nosi s nametnutim bremenom autora niza remek-djela i odgovornošću da i dalje stvara glazbu, ako ne zbog obveza prema studiju Columbia, onda radi sebe kao glazbenika koji “uvijek govori o napretku“ i vječno je “spreman za zvuk“. Iza kamere Cheadle ima više stila od glumačkog partnera McGregora u njegovom redateljskom debiju “Američka pastorala“ i napravio je puno bolji posao.

Davis je prikazan u konfliktu sa sobom i svojim mislima, a taj unutarnji sukob i općenito zbrku u njegovoj glavi (paranoja, ovisnost itd.) Cheadle režira impresionistički, no ne odlazi u ekstrem kao Todd Haynes u biografskom filmu o Bobu Dylanu “Nema me“. Sadašnja zbivanja povezana su s “flashbackovima“ iz sretnije prošlosti sa suprugom Frances (Emayatzy Corinealdi) i propupalom karijerom, ponekad i nestvarno isprepletena, kao u transcedentalnoj sceni boksačkog meča i trubačkog nastupa.

Miles je bio veliki poklonik boksa. U jednoj sceni je gledao boks i “boksao“ po tipkama magnetofona, da bi kasnije šakom opalio i Brilla, pa i vlastitu suprugu, premda Cheadle u tom (privatnom) pogledu odbija svirati teške dramske note, jednako kao što ne svira ni lake biografsko-filmske. Velika Davisova truba svira dalje od toga. Za Cheadlea je Milesov život bio truba, ne “truba“.

Rasističke pobude

U jednoj sceni policajac čisto iz rasističkih pobuda maltretira Milesa na ulici, ispred kluba u kojem je nastupio. Scena daje širi kontekst filma, ali u odnosu na ostatak Cheadleove vizije djeluje malčice isforsirano, kao da je tu da se “Miles Ahead“ šlepa na račun angažiranih “crnačkih“ ostvarenja novijeg datuma.

Naslovnica Cinemark