Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

KAPETAN FANTASTIČNI Superheroj izgubljenog raja

FILM: Captain Fantastic; drama; SAD, 2016.; REŽIJA: Matt Ross; ULOGE: Viggo Mortensen, George MacKay; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: **** 1/2

S pričom o ocu koji odgaja djecu u divljini, a njihov raj biva naprasno prekinut, 'Captain Fantastic' njeguje kritičku promišljenost u opservaciji našeg nesavršenog svijeta kapitalističke i konzumerističke (ne)kulture unutar kojeg pozicionira ulogu roditelja.

Superjunaci teško da će zaživjeti u splitskoj “Kinoteci“, no film naslovljen “Kapetan Fantastični“ nekom slučajnijem namjerniku na prvu zvoni kao nekakav konzumeristički superherojski spektakl, brzinski skrojen po mjeri Marvelovih strip-brendova “Captain America“ i “Fantastic Four“. Signali su, dakako, odaslani s ironijom. “Captain Fantastic“, redateljski prvijenac glumca Matta Rossa (“Silicon Valley“, “American Horror Story“), nema blage veze s isprogramiranim superjunačkim blockbusterom, ni kapitalističkim Hollywoodom. To je emotivna humana drama američke nezavisnjačke (“indie“) provenijencije niskog budžeta kakva obično biva porođena na festivalu u Sundanceu i objeručke prigrljena u Cannesu.

Pa ipak, ako su njihovi filmovi potpuna suprotnost, jedan Kapetan Amerika, osobito iz “Građanskog rata“, vjerojatno bi respektirao Kapetana Fantastičnog, Bena (Viggo Mortensen u ulozi karijere), odnosno njegove fizičke i mentalne treninge kojima je u divljini podvrgnuo sebe i šestero djece - Boa (George MacKay), Keilyr (Samantha Isler), Vespyr (Annalise Basso), Reilliana (Nicholas Hamilton), Zaju (Shree Crooks) i Naija (Charlie Shotwell). Ben možda ne daje djeci da čitaju stripove, već im zadaje nešto težu literaturu, knjige kao “Braća Karamazovi“ i “Tkivo svemira“, ali Captain America bi razumio zašto je ovaj pobjegao u šumu od današnje desničarske Amerike i svijeta koji se panično boje drukčijih od sebe (na filmu superheroja i mutanata, u stvarnosti imigranata) potaknuti propagandom vladajućih moćnika.

“Moćni kontroliraju nemoćne, tako funkcionira svijet“, smatra Ben, držeći se kreda “moć ljudima, zabij ga vlasti“. On i njegova obitelji nisu mutanti ni imigranti, no krajnje su različiti od prosječnih Amerikanaca, a takav je i “Kapetan Fantastični“, totalno drukčiji od drugih (filmova 2016.), snimljen daleko od civilizacije (Hollywooda). Ova “hipijevska“ familija zagovara povratak prirodi i slavi rođendan borca za ljudska prava Noama Chomskog kao da je državni praznik, a njezini članovi imaju svakodnevni režim vježbi snage, od trčanja uzbrdo do opstanka u prirodi i borbi jedan na jedan. Jačaju oni i um, ne samo mišiće. Otac ih, uz pomoć knjiga, educira o povijesti, filozofiji, jezicima, znanosti, pa i ljevičarskoj, antikapitalističkoj ideologiji (u vanjskom svijetu obitava pleme “fašističkih kapitalista“), stoga nerijetko navečer zajedno čitaju knjige pokraj vatrice i spontano udare u pjesmu, pretvarajući se u uigrani bend.

Uči ih da razmišljaju vlastitom glavom, znaju u dobi od svega osam godina napamet recitirati Povelju o ljudskim pravima, ali je i prepričati vlastitim riječima. Kad najstarija kćerka tinejdžerka ode naprijed od “zadanog štiva“ i počne na svoju ruku čitati “Lolitu“, otac traži analizu pročitanog, ne zadovoljavajući se kratkim dojmom svedenim na “ne-riječ“ kakva je “zanimljivo“. Zapisati da je “Captain Fantastic“ interesantan film doista bi bila uvreda. Intrigantan ili subverzivan bolje zvuči, no i to bi Ben mogao otpisati kao “ne-riječi“. Riječ koju tražimo da opiše film je... božanstven, premda se Ben drži sintagme “određuju nas djela, ne riječi“. Djela poput lova na jelena, čime dječak prerasta u muškarca. “Kapetan Fantastični“ već u mitskom, metafizičkom uvodu snolikih kadrova najavljuje da bi mogao biti božanski u slici (prozračna fotografija Stephanea Fontainea; “Hrđa i kost“) i zvuku (nebeska glazba Alexa Somersa; “Aloha“), oslikavajući idiličan život u djevičanskoj šumi preplanuloj zrakama edenskog sunca.

Film se otvara muškom inicijacijom Boa koji, kamufliran, zaskače jelena zamazan blatom poput Schwarzeneggera u “Predatoru“ ili junaka Gibsonova “Apocalypta“. Početna scena jedva da odaje kako se nalazimo u sadašnjosti. Mogla bi to biti i prošlost Maja. Samo nedostaju brodovi konkvistadora kako, kao u finalu “Apocalypta“, pristaju na kopno, prijeteći iskrcavanjem novog svijeta na netaknute obale. Na neki način to se i događa u “Captain Fantastic“. Rajska idila iz Platonove “Republike“ biva prekinuta viješću da je Benova bolesna, hospitalizirana supruga/majka njegove djece Leslie (Trin Miller) počinila samoubojstvo. Vanjski svijet pristaje u život Bena i djece, počinje prodirati u obitelj i izazivati nemir u njezinim članovima, iako zapravo oni u njega ulaze, otisnuvši se na put sa školskim busom nazvanim Steve do Novog Meksika na sprovod kod Lesliene majke i oca Jacka (Frank Langella), konzervativnog moćnika koji zeta ne može vidjeti na oči.

Frontalni sudar svjetova, kontrastiranog vanjskog i unutarnjeg, dogodit će se na cesti humorna “road“ filma poput “Little Miss Sunshine“. Humor je tu da se malčice rastereti teška prtljaga koju film nosi, primjerice “riba izvan vode“ momentima (Bo nije nikad čuo za “Zvjezdane staze“), pa i romansom (njegov prvi poljubac s djevojkom Claire iz susjedna kampera; Erin Moriarty). Međutim, “Captain Fantastic“ time ne otupljuje svoju kritičku promišljenost u opservaciji našeg nesavršenog svijeta kapitalističke i konzumerističke (ne)kulture unutar kojeg pozicionira ulogu roditelja/odgajanje djece na način da želi nešto suvislo reći i govori to bez ustezanja s nijansama sive i tri dimenzije u portretu likova.

Na jednom od plakata pored autoceste imigracija se dovodi u vezu s invazijom, klinci se čude debelim Amerikancima (“jesu li svi bolesni?“) i rođacima kad se zaustave kod familije Benove sestre (Kathryn Hahn, Steve Zahn), dobronamjerne, ali skeptične u vezi njegova roditeljstva, makar njihovi klinci znaju igrati igrice na Xboxu, ali ne znaju beknuti ništa o Povelji o ljudskim pravima. Svakim novim kilometrom Ben iz optike vanjskog svijeta i tradicionalnih (američkih) obiteljskih vrijednosti biva promotren kao supernegativac koji je načinio djecu čudacima nespremnima za “real world“ sa znanjem svedenim isključivo na pročitano u knjigama. Redatelj njeguje “pro“ i “contra“ njegovom roditeljskom pristupu. No, kad se “road movie“ doveze do kraja ceste i emotivno razarajućeg finala (“Sweet Child O' Mine“), “Kapetan Fantastični“ s rezignacijom priznaje Bena za superheroja. Superheroja izgubljenog raja.

Šansa za Oscara

“Kapetan Fantastični“ je ponajbolji film prikazan u splitskoj “Kinoteci“ u odabiru s Vukovar Film Festivala. No, za razliku od novog Woodyja Allena (“Cafe Society“) i Pedra Almodovara (“Julieta“), koji redovno u hrvatska kina kreću 27. listopada i 17. studenog, “Captain Fantastic“ još nema određen datum distribucije. Najvjerojatnije će doći krajem 2016. ili početkom 2017., što je dobar tajming s obzirom na Oscare. Svake godine američka Akademija među nominente uvrsti jedan “indie“ film, a ovaj put bi to mogao biti upravo “Kapetan Fantastični“.

Naslovnica Cinemark