Aplauzi i zvižduci stvarali su kakofoniju u Cannesu na premijernoj proljetnoj projekciji “Neonskog demona“ danskog provokatora Nicolasa Windinga Refna (“Samo Bog prašta“, “Vožnja“, “Valhalla se budi“, “Bronson“, “Diler 1-3“). Omjer filmskih kritičara/novinara koji su hororski film ispratili takozvanim stojećim ovacijama i onih što su napustili kino prije odjavne špice bio je li-la. Nekima je, očito, bilo “too much“ vidjeti seksualno podtekstualno mjerenje dubine ženskog grla nožem, eksplicitnu lezbijsku nekrofiliju i(li) nešto implicitniji manekenski kanibalizam, upakirane u “volite-ili-mrzite“ hiperstiliziranu košmarnu čudnovatost art pretenzija. Lijepo su ustali iz kinofotelja i poslali Refna u artističku materinu bez, kako se kaže, isprika za francuski (“pardon my French“)...