Scena Kultura

Kultura

MOJA MAJKA Sve o Morettijevoj majci

Film: MIA MADRE; drama; Italija/Francuska, 2015.
Režija: Nanni Moretti
Uloge: Margherita Buy, John Turturro
Distribucija: Discovery
Ocjena: *** 1/2

Osmominutni “standing-ovation“ dobila je proljetos u Cannesu “Moja majka“ redatelja Nannija Morettija, osvojivši na tom prestižnom festivalu nagradu Ekumenskog žirija. Nekoliko mjeseci kasnije, “Mia Madre“ u redovnoj hrvatskoj kinodistribuciji ne nagoni domaću publiku na kolektivni pljesak i frenetično ustajanje sa fotelja, no gledatelji iz splitske “Kinoteke“ izlaze zadovoljni s pomiješanim osjećajima sreće i tuge, onakvim kakve obično na licu crtaju filmovi “talijanskog Woodyja Allena“. S takvim osjećajima gledatelji nose “Moju majku“ sa sobom od kina do kuće i čuvaju je u mislima još neko vrijeme nakon projekcije.

Morettiju bi ovaj podatak mogao biti čak i draži od “standing-ovationa“. “Mia Madre“ je Morettijev povratak osobni(ji)m dramama i traži intimističkiju konzumaciju. Priča je opet, kao u njegovom dosad najboljem filmu “Sinova soba“ (2001.), koncentrirana na gubitak bliske osobe i hrvanje članova obitelji s tim odlaskom. Ovaj put je bliska osoba Ada (Giulia Lazzarini), na smrt bolesna majka protagonistice Margherite (Margherita Buy), inače talijanske filmašice koja upravo snima film. Nedvojbeno, Margherita je zamjena za Morettija, ne samo po tome što je “odlična i senzibilna“ redateljica, nego i što “Moja majka“ ima snažnu autobiografsku crtu.
Naime, Morettiju je umrla majka, profesorica latinskog i grčkog, tijekom snimanja njegovog pretposljednjeg filma “Imamo papu“ (2011.), što mu je jako teško palo s obzirom da je bio za nju iznimno vezan. Dakle, Margherita se u filmu suočava sa sličnom situacijom koju je Moretti proživio u stvarnosti. Ona, stoga, živi na relaciji filmski set-stvarnost. U stvarnosti Margherita frekventno posjećuje majku, također profesoricu klasičnih jezika, u bolnici s bratom Giovannijem (glumi ga sam Moretti).

Na setu filma “Noi siamo qui“ (“Mi smo ovdje“) o “ljudima koji su izgubili posao“ Margherita je u elementu - od kamermana zahtijeva da ne zumira udarce u sudaru policajaca i radnika te da kadar ne bude prazan, od glumaca da “uz lik koji glume želi vidjeti glumca koji ga utjelovljuje“ i pritom se rječka sa “zvjezdanim“ Amerikancem Barryjem Hugginsom (John Turturro) u ulozi novog vlasnika tvornice. U tim trenucima Moretti potvrđuje (neujednačenu) usporedbu s Allenom, nemalo i zbog Turturra kao lika iz “allenovskog“ filma.
Barry sanja da ga Kevin Spacey pokušava ubiti, hvali se da je radio sa Kubrickom, no duboko u sebi je svjestan kako je lažni šampanjac na setu Margheritina filma ekvivalent njegovom životu (osrednji glumac koji miješa scene, ne može zapamtiti nijednu rečenicu itd) pa hoće pravi poput razmažene hollywoodske zvijezde. Raspoloženi Turturro unosi dašak prijeko potrebnog humora u Morettijevu/Margheritinu dramu, posebno u sceni kad snima vožnju autom i ne vidi ništa ispred sebe od pustih kamera zakačenih za njegovu haubu.

No, “Mia Madre“ je općenito redateljski živahniji i gledateljski potentniji kad Moretti metafilmski prati stanje na setu, budući da zbivanja izvan njega prijete otkliznuti u jeftinu (obiteljsku) melodramu kakva bi se, da je američki film posrijedi, glatko o(t)pisala patetičnom. A možda je razlog tome činjenica da kao gledatelji “samo“ želimo distrakciju od stvarnog života. Zadatak sedme umjetnosti jest “interpretacija stvarnosti“, kako veli Margherita koju odlična Buy i utjelovljuje i sa njom “supostoji“, no snimanje filma unutar filma Morettiju daje podstrek da u okvir života urami kinematografiju kao magičnu kompenzaciju njegovih pripadajućih patnji i usamljenosti od koje protagoniskinja pati osjećajući se sama (na setu među muškarcima i svijetu bez majke).


Zato Margherita režira društveno angažirani film koji, unatoč tome što reflektira našu stvarnost (post-recesija), “nije tužan“, već “pun nade“, po tim riječima gotovo identičan “Mojoj majci“. Zato Moretti poseže za melankolično lijepim filmskim scenama na granici sna i sjećanja s mladom Margheritom kako prolazi pokraj dugačkog reda ispred kina u kojem se prikazuje klasik “Nebo nad Berlinom“ (1987.) Wima Wendersa. “Kažu da je ovaj film dobar“, komentiraju ljudi u redu, jednako kao i slučajni namjernici ispred “Kinoteke“ gledajući u plakat “Mia Madre“. Dobar je film. Uđite u kino.

MARKO NJEGIĆ

Ideja za mafijaški film

U jednom momentu Barry dolazi s idejom za mafijaški film i i predlaže Margheriti da ga snimi. Voljeli bismo i taj film vidjeti jednog dana ako se Moretti odluči vratiti likovima “Moje majke“. Zasad redatelj nema nijedan novi projekt u najavi.

Naslovnica Kultura