Mišljenja Agora

Agora

Ivica Šola

Nadbiskupe, čemu šutnja o zločinu i sablazni?

AGORA

Slučaj svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije koji je bezočno i sramno emocionalno izmanipulirao i silovao dječaka, i za to dobio sramotnu, ciničnu kaznu rada za opće dobro, kod svih ljudi, bili oni vjernici ili ne, izazvao je gađenje i nedvosmislenu osudu. Svi vjernici na takve vijesti, pa i ja sam, osjećaju se posramljenima, ranjenima, potresenima, s dubokim suosjećanjem prema žrtvama i njihovim obiteljima. Žrtva u ovakvim slučajevima mora biti na prvom mjestu.

Ovaj tekst pišem ne samo zato što mi savjest nalaže, već i sama Crkva kroz Zakonik kanonskog prava (can. 212 & 3) obvezuje - upozoriti i javno istaknuti neke stvari zbog dobra Crkve (u Hrvata), koja je ovom narodu puno toga dobrog davala i daje, koja je duboko usječena u naš svekoliki identitet.

Triput - nažalost!

Dakle, radi dobra Crkve i njezinih pastira, ogromne većine normalnog svećenstva, redovnika i redovnica, koji su kroz povijest i danas u pozitivnom smislu zadužili i oblikovali dušu ovoga naroda, ne preostaje drugo katoliku nego, u povodu ovog slučaja, javno ukazati na triput – nažalost!

Nažalost, iako je presuda đakovačkom svećeniku nepravomoćna, moja nadbiskupija, za razliku od pape u takvim mučnim slučajevima, napravila je veliki propust – izostala je javna isprika ili žaljenje. Slučajevi pedofilije i efebofilije (spolni odnos sa maloljetnikom/com) već dugo godina potresaju Crkvu, a pape su se prema tome jasno i rigorozno odredili. Benedikt XVI., osim što je donio stroge i jasne smjernice u toj mučnoj problematici koje obvezuju sve poglavare, prigodom jedne takve isprike je i zaplakao pred kamerama, nije mogao suspregnuti bol i suze zbog zločina nad djecom koji su počinili svećenici.

Kada takav zločin počini svećenik, nastavnik, obiteljski čovjek (takvih je najviše), ili odgajatelj bilo koje vrste, onda je zločin tim teži jer se radi o osobama kojima djeca pristupaju s velikim povjerenjem, a kod svećenika se radi o osobi koja po samom pozivu simbolizira najviše moralne ideale, pa je sablazan tim veća. Ovaj izostanak javne isprike ili žaljenja od strane nadbiskupije zato posebno boli, jer, ako se papa može zbog toga javno ispričati i ošinuti po tom teškom zločinu nebrojeno puta, onda valjda može i jedan (nad)biskup. Ovako, na muk iz nadbiskupije netko nedobronamjeran može mirno reći – šutnja je odobravanje.

Šačica bolesnika

Nažalost, osim izostanka isprike, kako su donijeli mediji, počinitelja ovog mučnog čina, umjesto da ga se suspendira, kako to s pravom čine svećenicima koji se zaljube i javno ožene, premjeste na drugu župu. Pojedini pastiri u našoj Crkvi kao da ništa nisu naučili iz sličnih načina "rješavanja" pedofilije (efebofilije) u Irskoj, SAD-u, Australiji..., već čine istu pogrešku – (ne)izravno zataškavaju.

Zbog takvog pristupa donedavno snažna i živa Crkva u katoličkoj Irskoj puca po šavovima, izgubila je svaki kredibilitet, vjernici se rasipaju, crkve su sve praznije, i to sve zbog šačice bolesnika i perverznjaka među svećenstvom, koji su poput zloćudnog tumora na ogromnom, zdravom tijelu Katoličke crkve. Kako u bilo kojem pozivu i profesiji, ne samo u svećeničkom, nitko ne može jamčiti da se takvi slučajevi neće događati, pa ni sam papa, jer takvi bolesni predatori djece i mladića skriveni iza svećeničke halje vješti su u mimikriji, no onda premještanjima u drugu župu nadležni poglavar, ako je znao, ne smije sudjelovati u zločinu.

Takve slučajeve, čim se otklone sve razumne sumnje, bez obzira na to što će učiniti svjetovna vlast i sudstvo, sam mjesni, nadležni biskup treba udariti najvećom mogućom kaznom i slučaj isti mah prijaviti policiji. To i sam papa traži, ne samo ovaj, ponavljajući stalno: Toleranza zero!!!

Narušen ugled

Upravo je prošlog tjedna papa Franjo u Vatikanu u liku kardinala Parolina "postrojio" cijelu Australsku biskupsku konferenciju zbog (zataškavanja) pedofilskih skandala. Potpredsjednik Australske biskupske konferencije mons. Marc Coleridge potresen je izjavio da je Katolička crkva u Australiji zbog toga u raspadu.

Katolička crkva u Hrvata i po živosti i po zdravlju može biti i jest uzor ogromnoj većini Crkava zemalja Europe, i nedopustivo je da padne na ovom ispitu, prije svega zbog žrtava, a potom zbog svih naših otaca koji su svoje darove ugradili u nju i učinili je ovakvom kakva jest, živa, aktivna, u koju mnogi biskupi iz Europe gledaju sa zavišću, zavišću u zdravom smislu. U ovom slučaju je kao i inače u životu, ugled se gradi godinama (stoljećima), a uruši u nekoliko trenutaka. Zato, neovisno o Vatikanu, ako nije, Hrvatska biskupska konferencija mora donijeti jasne smjernice postupanja, preventive i skrbi za žrtve. Ako Vatikan u borbi protiv ovog zla već sada može biti uzor drugim državama, tako i Crkva u Hrvata i ovdje može postati uzor drugim institucijama ovog društva i države u kojima, nerijetko više nego u Crkvi, ima takvih zločina i zločinaca.

I, konačno, treći put nažalost. Nažalost, kakvu poruku šalje pravosuđe i zakonodavac, ne samo kod nas, kada rad za opće dobro tretira kao – kaznu!!??

Naslovnica Agora