Mišljenja Agora

Agora

Ivica Šola

Bijeda Ivane Bodrožić

Miguela de Unamuna pitali onomad koji je bio pravi, povijesni Sokrat. Je li to bio onaj o kojem govori Platon, ili onaj o kojem govori Ksenofont, ili pak onaj Aristofanov? Odgovor je bio potvrdan za sva tri autora. Povijesni Sokrat nije čovjek od krvi i mesa koji je u to vrijeme živio u Ateni, već onaj koji je (za)živio u svakom od onih koji su ga slušali, pa je svatko od njih sudjelovao u oblikovanju njegove duše koju su ostavili čovječanstvu. Sokrat od krvi i mesa je "nebitan", njegova historija je neodvojiva od njegovih pripovjedača. Oni su u Sokratu vidjeli slojeve koje ni sam Sokrat nije. Kao što ni Odisej nije bio svjestan cjeline samoga sebe dok nije maskiran čuo priču o sebi od slijepog (!) pripovjedača. Tzv. fikcija nerijetko je samo oštrouman pogled u zbilju koju dobar pripovjedač dariva manje obdarenima maštom. Loš pripovjedač je onaj koji vidi ono što svi vide.

Tu počinje priča o bijedi Ivane Bodrožić, ne kao osobe, već kao netalentiranog pisca. Osobu ne poznajem.
Loša literatura, kao i umjetnosti općenito, jest ona koja želi odražavati stvarnost, umjesto da je stvara, preobražava, ili otkriva njene skrivene slojeve, kako je govorio Kundera. Za to je potrebna jedna "banalna" sposobnost, dar, a to je stvaranje do tada nepostojećih likova. Literatura tako sudjeluje u stvaranju povijesne zbilje. Unamuno zato kaže da je sigurniji u povijesnu stvarnost Don Quijotea nego Cervantesa. Kao što misli da je Don Quijote puno više učinio za Cervantesa, nego Cervantes za njega.

Ona sama je glavna junakinja

Kada su Arsena Dedića pitali za njegov odnos prema ženama, pišem po sjećanju, onda je odgovorio da se on nije puno trudio, da su to za njega radile njegove pjesme. Sandra, Ines, ili anonimna "djevojka iz moga kraja" beskrajno su zadužile Arsena, prema njegovu kazivanju.

"Ja umirem, a ona kurvetina Emma Bovary živjet će vječno", riječi su francuskog romanopisca G. Flauberta. Sličnu rečenicu Ivana Bodrožić nikada neće moći izgovoriti iz prostoga razloga što je ona sama glavna junakinja svojih romana. Roman, to sam ja, vrijedi za ovu damu koja u oskudici mašte prepričava vlastiti život ili "krade" iz novina. I to loše. Pisac koji ne zna stvoriti lik mimo onih koji već postoje u stvarnosti, uključujući i sebe, zapravo nije pisac. Čitajući njen drugi roman "Rupa", imate dojam da sjedite u birtiji u Vukovaru i slušate lokalne tračeve, ili čitate novine. Ovdje uopće ne ulazim u sadržaj njenih romana, niti me i inače zanimaju takva stereotipna moraliziranja. Samo primjećujem da je Ivana Bodrožić iznimno netalentirana autorica koja, evo već u drugom tzv. romanu, ne zna stvoriti ozbiljan literarni lik, već stalno parazitari na stvarnosti koja nam je i tako svima znana i bez njene "maštovitosti" i "naracije".

Dobar roman, među inim, pripovijeda istinu o svom junaku kojem autor služi i koji ga nadilazi i nadživi. Loš roman pripovijeda istinu o svom autoru. A ta istina je gorka za Ivanu Bodrožić. Banalan primjer: Što se tiče bivšeg vukovarskog gradonačelnika Sabe, njegov lik je puno slojevitije u presudi prikazao sudac nego Bodrožić u romanu. U toj činjenici leži sva bijeda književnice Ivane Bodrožić, da je državna birokracija unatoč suhoparnom jeziku puno darovitija od pisca, odnosno osobe koju tako nazivaju.

Kako se konstruira zanimljiv literarni lik, Bodrožić bi jednako tako mogla nešto naučiti i iz presude suca koji je oslobodio Šešelja.

Nije porazno samo što je birokracija nadmašila pisca, Ivanu Bodrožić, još je poraznije kada, baš ovdje u "mračnoj ravnici", veću maštovitost od pisca pokazuju, samo dva primjera, jedan informatičar i jedan političar.
Matija Kopić rodom iz sela Viljeva kod Miholjca stvorio je "Facebook za krave". Najveći korisnici njegovaa "fejsa" su američke krave, 95 posto. Zapošljava pedesetak ljudi. Slušao sam prošli mjesec njegovo predavanje pod naslovom "Bog je među kravama". Nevjerojatna naracija, od muznih krava napraviti mjesto Božje objave, igrati se i pritom još zaraditi... Kopić nije poduzetnik, on je prije svega umjetnik. Ivana Bodrožić je samo poduzetnik, moralni poduzetnik, koja je od svojih i tuđih rana napravila karijeru.

Nagrade ne stvaraju pisce

Drugi primjer je s Dunava gdje je bivši češki europarlamentarac Jedlička osnovao na sedam kvadratnih kilometara "ničije zemlje" planetarno poznatu državu Liberland. Jedlička se, kao predsjednik, upravo vratio s prvih državničkih putovanja iz Meksika i s Kanara gdje je dogovorio nove "investicije". Kakav maštoviti odgovor na otvorena srpsko-hrvatska pitanja i rane, kako dobra, duhovita priča, književnica Bodrožić mu nije ni do koljena u tom "poslu".

Sve je više "pisaca" poput Ivane Bodrožić. Oni su proizvod sasvim određene mrske im politike koja im šakom i kapom dijeli nagrade i sredstva. A nagrade ne stvaraju pisce, već obrnuto. Kao ni ispadanje iz svake medijske paštete; ona ima izvrstan marketing.
Još kada bi naučila pisati, kada stvori prvi literarni lik koji nije ona ili netko prepisan iz novinskih crnih kronika, gdje će joj biti kraj.

Naslovnica Agora