Mišljenja ad hoc

ad hoc

Josip Jović

Narod ima smeće kakvo zaslužuje

Stvar je pomalo apokaliptična. Ljudi šeću okolo s maskama na licu. Voda nije za piće, a zrak nije za disanje. Smrad se s Karepovca širi Splitom, Solinom i Kaštelanskim zaljevom. Dok se po brdu otpada nešto prekopava i sanira, svakodnevno pristižu nove tone smeća. Uređaji koji mjere koncentraciju štetnih plinova još nisu instalirani i ne zna se koliko će to sve skupa trajati. Jedino se zna da će građani za blagdane kao božićni dar od gradonačelnika dobiti zrak koji neće zaudarati na amonijak.
Ove neugodnosti oko zbrinjavanja otpada, što nije karakteristično samo za Split, nego za gotovo sve naše gradove, uključujući i onaj najveći i glavni, možda najrječitije govori o stanju organiziranosti društva, ali i o mentalnim problemima cijele nacije. Problem se već godinama, pa i desetljećima, samo previđao i odgađao, zatvarale su se oči i uši, sve dok voda nije došla do grla i do nosa.
Problemi sa smećem ne spadaju u kategoriju elementarnih nepogoda, u nešto što se ne može predvidjeti, što je neka viša svemirska sila, poput potresa, poplave, suše ili mraza. Sve se unaprijed moglo znati, predvidjeti i preduhitriti. Postoje i isprobana tehnološka rješenja, kakva su primijenjena u susjednim zemljama. Postoji navodno i novac Europske unije koji nam je, kako se to kaže, na raspolaganju.
A to zbrinjavanje otpada najvažnije je civilizacijsko pitanje, važnije od izgradnje pelješkog mosta, važno kao sam život. Pa ipak se ništa svih ovih godina bitno nije događalo, osim što se tu i tamo diskutiralo bez kraja i konca. Svaki novi gradonačelnik, župan, ministar i premijer nastupali su s nekim svojim novim idejama i koncepcijama, svatko ima svoje izvođače, svatko računa na svoje provizije. A još uvijek se ništa ne bi ni spominjalo ni poduzimalo da ne prijete penali Europske unije i da nije turista i turističkih sezona.
Ali ne treba baš uvijek kriviti samo one na vrhu piramide, nisu uvijek i isključivo krivi samo politika i političari. Mogli bismo ovdje parafrazirati onu kako narod ima vlast kakvu zaslužuje pa kazati da ima i smeće kakvo zaslužuje. Ekologija, što je to? To je tamo neko zanovijetanje dokonih aktivista, besposlenih popova što jariće krste.
Zavirimo u kontejnere. U onima namijenjenima za plastiku ima svega, a najmanje plastike, papir se razbacuje gdje god se stigne. Plaže su pune opušaka, a more najlonskih vrećica. Na toj bi neodgovornosti i nekulturi svaka koncepcija odvojenog prikupljanja, sortiranja i reciklaže mogla pasti, osim ako za svaki kontejner ne zadužimo barem jednog policajca koji će dežurati noć i dan.
Najvažnije je da nema smeća u mom stanu, na mom balkonu, a već za stubište nije me briga. Neka centri za gospodarenje otpadom budu daleko od moje kuće, općine, grada i županije. Jedna bogata Makarska vlastito smeće delegira širom domovine. Neće biti sreće dok ne shvatimo kako država nisu samo oni gore, nego da smo to svi mi.

Naslovnica ad hoc