Stjepan Radić i Vladko Maček nisu mogli sanjati da će ih jednoga dana na čelu njihove stranke, koja je imala apsolutnu potporu naroda, naslijediti jedan, figurativno rečeno, Krešo Beljak, kao što ni Ante Starčević nije mogao sanjati Ivana Tepeša.
Ovaj Samoborac zabilježio je meteorski uspon, od spretnog obijača automobila i kradljivca radioaparata dospio je do gradonačelnika Livadićeva grada pa onda do zastupnika s neskrivenim ministarskim ambicijama. Brzo se upalio, a brzo se, po svemu sudeći, i gasi. Ničija nije gorjela do zore, njegova neće ni do ponoći.
Diktatorska manira
U savez sa SDP-om Beljak je stupio računajući na sigurnu pobjedu. Milanović je pak računao da će se preko Beljaka i HSS-a približiti seljačkom puku koji mu inače nije sklon. Sve se, međutim, izjalovi...