Čekati trideset dvije godine slobodu i dočekati je, živjeti na lijepom plavom Jadranu u samostalnoj državi koju sanjaš, pa dignuti ruku na sebe, to je nešto što zaista nije lako razumjeti. Sa Zvonkom Bušićem sam daleke 1992. godine za “Nedjeljnu Dalmaciju” razgovarao u zatvoru. Pomno je pratio događaje u domovini, držala ga je nada, duboka vjera u Hrvatsku. Svi su bili uz njega, čekali nestrpljivo njegov izlazak: supruga, braća i sestre, tada još živi roditelji, većina naroda u zemlji, iseljenici u Americi koji su za njega svake godine priređivali bankete, a on im slao pisma puna ohrabrenja i razumijevanja.
Za njega se zalagalo i lobiralo i državno političko vodstvo. Nakon povratka sam ga susreo nekoliko puta. Nije doživljavao vrijeme provedeno u zatvoru izgubljen...
Za njega se zalagalo i lobiralo i državno političko vodstvo. Nakon povratka sam ga susreo nekoliko puta. Nije doživljavao vrijeme provedeno u zatvoru izgubljen...
