Teška nevolja snašla pelješke vinare: ‘Ne pamtim ovakvu pošast! A sve ovo budi sumnje u ono što se mnogi boje kazati‘

Još prije nekoliko mjeseci pelješki vinogradari i vinari znali su da će ih ove godina višemjesečne proljetne kiše staviti u težak položaj.

Iako je do berbe još mjesec dana, prognoze nisu baš obećavajuće. Dapače, tek polovica prošlogodišnjeg uroda završit će u podrumima i bačvama, a razlog je očekivan.

Velike količine oborina, jutarnje rose i neocijeđeni tereni aktivirali su pojavu plamenjače ili peronospore, koja je doslovno poharala pelješke vinograde. Umjesto, u ovo doba godine, guste zelene mase, tamošnji vinogradi izgledaju poput opožarenih površina, od kojih će neki biti trajno uništeni. Tako da će pelješke zadruge i privatni otkupljivači plaćati dingač, postup, plavac mali, grk i pošip suhim zlatom. Barem su takve najave, piše Slobodna Dalmacija.

Vinari se uljuljali

– Prinosi su značajno manji nego godinu prije. Razlog je evidentan. Plamenjača je poharala cijeli poluotok, a ništa bolja situacija nije ni u ostalim vinorodnim dalmatinskim oazama. Svi imamo isti problem – kaže Mato Violić Matuško, vlasnik “Matuško vinarije” iz Potomja i jedan od najvećih vinogradara toga kraja. Na više od sto tisuća trsova vinove loze peronospora će mu umanjiti prinose za otprilike trideset posto, a slično je i kod vinogradara od kojih otkupljuje grožđe.

– Budući da je prošla godina bila iznimno dobra po pitanju i količine i kvalitete grožđa i vina, ove su se vinari pomalo uljuljali. Velika vlaga u početku vegetacije i cvatnje i onaj drugi kišni val u srpnju bili su naznaka da treba dodatno tretirati lozu fungicidima u količinama prilagođenim volumenu lisne površine vinograda u tom kritičnom razdoblju. Pa, rekao bih, i tri puta više od uobičajenog. Jedino se na taj način mogao spasiti prinos. Nažalost, kod većine je to izostalo, a rezultat je evidentan – govori Matuško.

Unatoč svemu, očekuje dobru godinu na već dokazanim lokalitetima, kao što su strme ocjedite padine Dingača, odakle dolazi jedno od najboljih crnih vina u Hrvatskoj.

Međutim, i kad je u pitanju Dingač, situacija nije ni približna prošlogodišnjoj. Istina u manjoj mjeri nego na drugim manje popularnim poluotočnim mjestima, no Dingač se također našao u velikoj opasnosti.

– Slično se dogodilo 1994., zatim 2014., možda i najgore godine što se tiče prinosa, kada je također izostao odabir pravog tajminga i pripravaka u za lozu vrlo važnom razdoblju.

I sada ponovno. Gotovo pa svakih deset godina imamo pošast u vinogradima.

Potražnja i kalkulacije

Nema sumnje da će to rezultirati većom potražnjom, a samim time i cijenom. Uvijek se nekih mjesec dana prije branja počinje kalkulirati s cijenama. Naznake su da će poskupjeti, ali koliko, to još ne znamo. Ovo sada je najzahtjevnije razdoblje. Ponovno kišno razdoblje i najavljena tuča svakako bi mogli dodatno “pogurati” cijenu do neba. Nadamo se da do takvog scenarija neće doći – kaže nam Mato.

U Poljoprivrednoj zadruzi “Putniković”, u središtu poluotoka, okruženom vinogradima plavca malog, također sliježu ramenima na spomen plamenjače. Njihovu zadrugu čini 136 zadrugara s površinom od devedeset hektara vrsnih vinograda. Većinom pod trsima malog plavca, a tek dvadeset posto otkupne količine zauzimaju bijela vina – pošip i maraština.

Tridesetšestogodišnji upravitelj zadruge Ivo Đuračić također smatra da će cijena vina, a posebno bijelih, otići u nebo. Budući da je riječ o trsju osjetljivijem na bolest u odnosu na crne sorte, takvo što je neizbježno.

– Imate trend poglavito u ljetnim mjesecima konzumacije bijelih svježih vina, što znači da morate biti opskrbljeni dostatnim količinama, što će ove godine kod većine vinara definitivno izostati. Dodatne štete na pošipu mogu izazvati najavljene kiše, pa će iduće vremenske (ne)prilike dodatno korigirati otkupnu cijenu grožđa. Od prijašnjih dvanaest, trinaest kuna, vrlo lako bi se moglo dogoditi da će se plaćati od dva i pol do tri eura po kilogramu.

Unatoč takvoj ne baš obećavajućoj prognozi, naši kupci neće biti uskraćeni. Uvjeren sam da ćemo zadovoljiti potrebnim količinama vina naše dosadašnje konzumente po Hrvatskoj i zemljama srednje Europe.

Većina naših vina završava na policama trgovačkih lanaca diljem Lijepe naše, a dio odlazi na europska tržišta, najviše u Njemačku, gdje vina s Pelješca kotiraju među najboljim europskim i svjetskim kapljicama – kazuje nam Đuračić.

Nezapamćena šteta

Jedan je od nekolicine onih koji se ne boje kazati da je plamenjača, koja svoju “bolesnu raskoš” implementira uništenjem najprije lista, a zatim i grozdova i njihovim sušenjem, tek jedan od uzroka propadanja peljeških vinograda.

Problem vidi u slaboj provedbi agrotehnoloških mjera, jednako kao i u kvaliteti pripravaka za preventivu i zaštitu.

Najglasniji kad su u pitanju fungicidi i njihova kvaliteta je Ivo Jurišić, dugogodišnji vinar iz Vrućice Gornje pokraj Trpnja, koji je prije dvije godine prestao s proizvodnjom vina, a svoju vinariju iznajmio. Danas savjetima pomaže novom vlasniku, jednom od rijetkih koji je, zahvaljujući pravilnom i pravodobnom tretiranju, do sada sačuvao svoj ovogodišnji urod.

Ne pamti ovakvu pošast, čije će posljedice ostati dobro upamćene. Osim lošeg prinosa, dvadeset posto vinograda trajno će se prestati obrađivati jer je bolest do “kosti” uništila bogatu povijesnu ostavštinu toga kraja.

Nebriga struke

– Za sve su krivi pripravci. Drugog objašnjenja nema kada netko svako četiri dana tretira vinograd, a on vam i dalje pred očima propada. Bilo je i slučajeva da danas poprskate zdravu lozu i dođete nakon dva dana, a ono sve sprženo kao da ste ih vrelom vodom polijevali. Čekajte, razmislite dobro, kako drukčije možete objasniti ovakvu pojavu. Farmaceutske kuće vam daju lijek da ga što više koristite, a on niti liječi niti pomaže – uvjeren je Jurišić u svoja saznanja u pogodavanju uvoznim lobijima, koji na taj način sistematski uništavaju hrvatsku poljoprivredu i njezino vinogradarstvo.

Ono što ga najviše boli jest nebriga struke. Pita se tko je ikada iz naših instituta ili zavoda došao na Pelješac, obuo gumene čizme i ušao u vinograd.

– Nikada nitko! Da su došli uzeti uzorak da utvrde zbog čega svako malo imamo pošast, koji su njezini uzroci i je li problem u preparatima, njihovoj primjeni ili ne znam čemu već, ma ni čuti. Sve to budi sumnje u ono što mnogi hoće reći, a boje se kazati.

Žalosno je da smo došli do toga da spašavamo lozu, jer bez zelene mase nema sazrijevanja grožđa, što se reflektira i na njegovu kvalitetu.

To se upravo sada događa. Lista nema, a grožđe trune.

Dok su se vinogradi prskali modrom galicom i posipali sumporom, nije bilo nikakvih bolesti. Upravo suprotno. Bilo je puno više vinograda nego danas, kada se tobože modernim i vrlo učinkovitim preparatima učinkovito borimo protiv svih vrsta nametnika – ogorčen je Ivo Jurišić stanjem u vinogradarstvu općenito.

Dakako da ga više boli ono na lokalnoj razini. Pogotovo što se pojam vinogradarstva i vinarstva pomalo gasi kod mlađe populacije. Nisu voljni ući u bitku s plamenjačom, pepelnicom i ostalim “bolesnim” vrstama koje će samo ove godine na poluotoku trajno u visokom raslinju ostaviti na tisuće trsova. Njihovo djelovanje negativno utječe na diferencijaciju pupova i pripremu rodnog drveta za prezimljenje, što mnoge tjera od daljnje borbe.

Filoksera 21. stoljeća

Od pamtivijeka naši su Pelješčani zajedno s lozom nerazdvojno prolazili kroz različite biološke i ekološke mijene. Ona je ostavljala i danas ostavlja znakovit biljeg gospodarskih uspona i padova, tražeći pritom od težaka neprekidnu brigu i njegu od rezidbe do berbe, što je na tim prostorima značilo egzistencijalnu osnovu gospodarske opstojnosti.

Međutim, što zavjera, što nebriga, filoksera 21. stoljeća ponovno će tjerati ljude daleko od kuće, a još dalje od vinograda.

Tko je uistinu kriv, vrijeme će pokazati.