Sadili smo cvijeće u ratu, pa ćemo i u koroni!

Jest da zbog korone tjednima ne rade igrališta i nema grupiranja u parkovima, no to ne znači da javne površine moraju zarasti u gustiš. Upravo suprotno, zaposlenicima Vrtlara travanj i svibanj udarni su mjeseci za uljepšavanje okupljališta i zelenih otoka Grada. Od košnje, sadnje sezonskog cvijeća preko rezidbe, sve ide svojim tijekom i ne smije stati. Otvorena je i radionica grobnih vijenaca, odnedavna ponovno i rasadnik u Zatonu. Posla je toliko da u gradskom društvu za javno zelenilo i hortikulturu ni u jeku epidemije nema predaha.


 

Drže razmak i paze

Radi se, doduše, malo kraće i u nešto manjem opsegu, ali Vrtlarovci i tako stignu raditi kao da izvanrednih okolnosti uopće nema.

- Jutros smo prema nalogu komunalnog odjela čistili čemprese oko nove škole na Montovjerni radi skorog otvorenja zgrade i sigurnosti djece. Također smo pokosili park Marka Marojice. Iako je zatvoren, ljudi tuda svaki dan prolaze, šetaju kučke, prođu do odlagališta baciti smeće...nećemo valjda dopustiti da sve zaraste u travu – govori nam Zdravko Papac, voditelj Vrtlarove Jedinice javnih nasada kojega smo s ekipom zatekli na radnom zadatku u Čokolinu. Koordinira pilanje grana čempresa iz košare i utovar granja i panjeva u kamiončić, uzgred nadgleda obližnji park odakle dopiru zvuci usisavača za lišće koji upravo upuhuje pokošenu travu. Zdravko je ponosan što je na ovom mjestu naslijedio Antu Raguža, legendu Vrtlara koji je lani preminuo nakon 33 godine vjernosti poduzeću i očuvanju dubrovačkog zelenila.



- Nitko od nas ne boji se zaraze. Radimo na otvorenom, grad je ovih dana skoro pust, nigdje nikoga pa nema brige. Mi međusobno držimo razmak, slušamo što govori stožer. Tvrtka nam je nabavila zaštitnu opremu, tako da nastavljamo raditi kao i dosad, samo smanjenim intenzitetom. Kod kuće je ostalo nekoliko naših starijih zaposlenika i kroničnih bolesnika, ostali rade. Plan je do Uskrsa pokositi zelene površine, a po blagdanima početi sa sadnjom sezonskog cvijeća, nekih tridesetak tisuća sadnica begonija, salvija, svega onog što inače uspijeva u toplijem dijelu godine – ističe Papac.


 

Po Uskrsu sade cvijeće

Otkriva kako tog dana Vrtlar ne 'operira' samo u Čokolinu:

- Ovdje nas je malo više nego inače jer opseg posla to zahtjeva. Jedan kosi, drugi čisti, treći slaže granje. Istodobno dvojica na Pilama šišaju iza bivše zgrade Atlasa, raspoređeni smo u Mokošici i Komolcu, jedan je djelatnik na Lopudu i jedan na Šipanu. U dogovoru s direktoricom Almom Majstorović radimo od 6 do 13 sati, dok nam je u normalnim uvjetima radno vrijeme od 7 do 15 sati, ljeti od 6 do 14 sati. Prilagodili smo se okolnostima, ne žalimo se, glavno da ima posla – veli voditelj Vrtlarovih javnih nasada i predstavlja nam članove svog udarnog tima u Čokolinu.



Uz vozača Antuna Bogetića i Stanka Vukasa koji za kooperanta iz korpe obavlja visinske radove na čempresati, tu su Igor Previšić, Mario Kunić, Vinko Cvjetković, Pero Pavlović i Roberto Vuković. Za izgled Pila taj dan brine Luko Ivanković, dok je Mokošica pod paskom Mata Žitkovića, Saše Kostadinovića i Damira Mehića. Vrtlarovci su uštiman zeleni orkestar, svi znaju svoja zaduženja i uređuju Grad za vremena koja će doći nakon svih ovih restrikcija.
- Kad sljedeći tjedan počnemo saditi cvijeće, neki će možda reći 'vidi ovih, sade dok ljudi umiru', ali što ćemo. Sadili smo cvijeće i u ratu, pa sadimo i sad kad je korona. I ovo će jednom valjda završiti a dotad...ne možemo ostaviti travu do koljena, da iz nje ljeti izlaze zmije – odlučan je Zdravko Papac u misiji ozelenjavanja gradskih nasada koju ne može zaustaviti ni globalna pandemija.